TRIKO CIRKUS TEATAR: "PALUNKOVA ŽENA"
Privržena žena
Dojmljiva glumačka izvedba s cirkuskim dodacima koji se decentno uklapaju u priču, praćena je odličnim vizualnim i glazbenim elementima, tako da je ozračje poznate priče istovremeno arhaično i suvremeno
Objavljeno: 4.24.2020 4:17:28 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Palnkova žena" / Triko cirkus teatar

Nižući  svoje pripovijetke nadahnute slavenskom mitologijom, Ivana Brlić Mažuranić (1874.- 1938.) vjerojatno nije pretpostavljala da će one inspirirati kazališne umjetnike najrazličitijih estetika, pa tako i one koji  su izričaj potražili u cirkuskim vještinama. Takva je profesionalna neovisna kazališna družina Triko Cirkus Teatar čije su kazališne predstave  obojane elementima suvremenog  cirkusa. Spomenuti pojam više ne podrazumijeva dresirane životinje ili akcije s pretjeranim kreveljenjem i padanjem, već su to žongliranja, akrobacije i animacije, mahom elementi koje prepoznajemo kao dijelove performansa (mada drugačijeg značenja). Isprepletenost kazališnog i cirkuskog u njihovim izvedbama stvara posebnu atmosferu pa je to vidljivo i u predstavi „Palunkova žena“ koju  su osmislile redateljica i izvođačica  Iva Peter Dragan i dramaturginja Marija Antić (14.11.2019., KUC Travno, Zagreb, tekst se odnosi na izvedbu 13.2.2020.).

Budući da je ime Palunko vezano uz  priču „Ribar Palunko i njegova žena“ (još nisam susrela osobu tog imena) iz zbirke „Priče iz davnine“ (1916.) Ivane Brlić Mažuranić, žena iz naslova (u priči je također bez imena) prati sadržaj spomenute  priče. Početna, gotovo mistična scena obasjana čudesnom svjetlošću (Milan Kovačević) prikazuje muškarca (točnije njegova leđa u kaputu i sa šeširom) koji lovi ribu, da bi odjednom sve iščeznulo u mraku. No ubrzo susrećemo mladu ženu (Peter Dragan) u bijeloj haljini i crvenim cipelicama  (Tajana Štasni) koja „ljubuje“ sa spomenutim muškarcem (vješalicom na kojoj su kaput i šešir), što protagonistica vrlo uvjerljivo animira: njezine ruke postaju „njegove“, iluzija postaje stvarnost. Odjenuvši crvenu pregaču s bijelim točkicama (uz posuđe istog dizajna, što je odličan pokazatelj njezinog preobražaja), mlada zaljubljena žena postaje marljiva supruga, kuharica, čistačica, pralja i uskoro majka – sve ona može i hoće. A on, poput Palunka, sanjari i ne mari za ono oko sebe.

Zanimljiva kombinacija pokreta koji  odražavaju uobičajene kućanske poslove i cirkuskih vještina (čak i slapsticka) uz poletnu „cirkusku“ glazbu (obrada Nikola Sinković) vrlo upečatljivo prikazuje ženu koja je umorna od „tri ugla kuće“, ali i dalje smatra da je njezina obitelj njezina briga. Ali, kao što Palunko slijedi svoje sanje, nesvjestan da ga sreća čeka u njegovom domu a ne u carstvu Morskoga kralja, tako i ovdje nestaju muškarac i dijete. Žena ih uzalud traži (čak i u publici, koja sjedi na pozornici neposredno uz scenu) uz tik-takanje sata čije su kazaljke prikazane nogama naše spretne izvođačice.  Odlazak u potragu (na tragu originalne priče) uključuje skakanje po trampolinu, kroćenje čudovišnog bića i akrobacije na svili, čime se posredno prikazuje snaga i volja žene koja traga za svojim najmilijima. A onda, kada ih nađe, ona gleda u nas, pa se moramo pitati nastavlja li ona, poput žene u originalnoj priči, svoj život gdje je prekinut (sretna što je obitelj opet uz nju) ili se dvoumi?!

Ivana Brlić Mažuranić svojim likovima nameće patnju kao monetu za daljnji život (sama je bolovala od depresije i svojevoljno preminula), ali naša se protagonistica ne miri bez pogovora. Dojmljiva glumačka izvedba s cirkuskim dodacima  koji se decentno uklapaju u priču, praćena je odličnim vizualnim i glazbenim elementima, tako da je ozračje poznate  priče istovremeno arhaično i suvremeno