Sve češće mi se čini da su se stvari poremetile jer mi nešto samorazumljivo (normalno) izaziva čuđenje, dok blentave pojave prihvaćam kao očekivane… Tako sam se, na primjer, silno iznenadila (i razdragala) vlastitom smijehu dok sam u ZGK „Komedija“ gledala komediju „Brat bratu“ čuvenog suvremenog britanskog komediografa Raya Cooneya u režiji Lee Anastazije Fleger i izvedbi odličnih „Komedijinih“ komičara (8.2.20202., osvrt na izvedbu 10.2.2020.). Dakle, odlazeći u kazalište specijalizirano za „smiješne komade“, ja ne očekujem ha- ha-kanje, nego nekakav davež?!
Ray Cooney (1932.) dobro je poznat hrvatskoj publici jer nakon silno popularne komedije „Kidaj od svoje žene“ (1990.), u Kazalištu „Komedija“ su izvedena još tri djela, tako da je ovo njegov peti naslov na istoj pozornici. Priča o uzajamnoj suradnji trojice braće u originalu je nazvana njihovim imenima „Tom, Dick i Harry“ (u prijevodu i lokalizaciji Dražena Bratulića oni su Pero, Drago i Ivica), a Ray Cooney ju je 2003. napisao zajedno sa sinom Michaelom (1967.). Mislim da su Cooneyevi zapleti i humor postali prilično prepoznatljivi i da ga nije nužno nazivati „britanskim Feydeaum“ (Georges Feydeau 1862.-1921., francuski autor bojnih farsi), jer iako se ljudi suštinski ne mijenjaju, zavrzlame su ipak postale malo drugačije.
Dakle, Pero (Ronald Žlabur) i Lada (Jasna Palić Picukarić) žele posvojiti dijete (nije baš sasvim jasno zašto) i čine sve kako bi na gospođu Župan (Vanja Ćirić), činovnicu za posvojenje, ostavili povoljan dojam. Prema (svima nama bliskom) najpoznatijem Murphyjevom zakonu „Ako nešto može poći naopako, poći će naopako“, uoči dolaska gospođe Župan, brat Drago (Igor Mešin) prenosi iz kombija švercane cigarete i alkohol (a iskrcaju se i dvoje sirijskih emigranata, Dajana Čuljak i Dražen Svedružić), dok drugi brat Ivica (Ivan Magud) pokušava u vrtu kuće zakopati medicinske leševe čiji bi pronalazak snizio cijenu kuće… Dodamo li još upornog policajca (Ivan Glowatzky) i opasnog kriminalca Borisa (Dražen Bratulić), imamo cijelu galeriju likova čija djelovanja sirotog Peru bacaju u očaj, guraju ga sve dublje u laž i sve dalje od mogućeg posvojenja djeteta.
Irena Kraljić na scenu je postavila dnevnu sobu s prozorom i vratima (nezaobilaznim za ovakvu vrstu komedija) kroz koja se neprestance ulazi i izlazi, ubacuju se i izbacuju stvari (najčešće crna vreća s raskomadanim truplom koje već prilično zaudara) čime se doslovno ostvaruje dinamika (Matea Bilosnić) uz pomalo agresivnu glazbu (Milorad Stranić). No, kako trčkaranje nije samo po sebi dovoljno za održavanje tenzije (ovdje su u prvom planu ipak duhovite replike poput „Plan simple do bola“), pred kraj prvog djela opada tempo izvedbe. Ujedno mi se čini izlišnim stalno opijanje muslimanskog izbjeglice (malo vjerojatno bez obzira na stres kojem je izložen) jer se u originalu radi o istočnoeuropskim izbjeglicama (tradicionalno sklonima piću!).
Uz pretpostavku da će se budućim igranjem u predstavi neke stvari „posložiti“, redateljica Fleger je zapravo napravila dobar posao. Trojica glumaca odlična su braća, osobito izvanredni Ronald Žlabur i uvijek duhoviti Igor Mešin. Kostimografkinja Tea Bašić Erceg odjenula je ekipu „normalno“, a želim istaknuti informativnu i likovno nadahnutu programsku knjižicu dramaturginje Nikoline Rafaj i ilustratora Dalibora Talajića (urednik Ivan Pavlović).
Predstava „Brat bratu“ vraća povjerenje u mogućnost smijeha i oslobađa nas obaveze da se pravimo kako smo „iznad“ zabave – ljudi su jedina bića koja se mogu i znaju smijati (ono što rade majmuni malo je drugačije).