Zahvaljujući prijevodima redatelja Dubravka Torjanca, brojna prozna i dramska djela njemačkog govornog područja postala su dostupna hrvatskoj publici. Takva je situacija i s dramom „Ružni“ (praizvedenoj u Berlinu 2007.) njemačkog dramaturga i dramatičara ­Mariusa von Mayenburga (1972.) čija je hrvatska premijera, u režiji Jerneja Kobala, bila početkom 2012. u HNK Varaždin. Izvedba spomenute drame u zagrebačkom Teatru ITD u režiji Barbare Rocco (uloga Fanny u varaždinskoj predstavi) najavljena je za proljeće 2018., no to se izjalovilo. Strpljen-spašen pa je tako, uz novu redateljicu i zamjenu polovice glumačkog ansambla (nakon jednosatnog kašnjenja što su veseljaci dobronamjerno usporedili s mjesecima između najavljene i realizirane izvedbe!) u Teatru ITD premijerno je izvedena predstava „Ružni“ u režiji i dramaturgiji Tamare Damjanović 2.10.2019.

Mayenburgov tekst se bavi izgledom kao osobnim obilježjem, ali i kao „propusnicom“ za posao, pa okolnosti (uglavnom egzistencijalne) tjeraju ljude da ga promjene. Lette (Josip Ledina) je ružan pa iako je izumitelj, njegov šef (Goran Zelić) šalje asistenta Karlmanna (Ivan Čuić) na kongres gdje će predstaviti i ujedno prodati proizvod (nekakav fantastični električni utikač). Lette do tada nije niti razmišljao o svojem izgledu, niti mu je o tome govorila supruga Fanny (Lucija Barišić) jer ga ona voli bez obzira na njegovo lice. Shvativši da mu, zbog ružnoće, prijeti degradacija, Lette odlazi na estetsku operaciju (izvrsno osmišljena scena u tehnici kazališta sjena, pomalo zastrašujuća i komična, jer se kirurg služi alatima za popravak strojeva, a ne preciznim kirurškim  pomagalima).

Dakako, isti glumac igra sada „lijepog“ Lettea jer nije nužno da se on mijenja, kada su promjene u ponašanju onih oko njega. Postavši ljepotan, Lette postaje predstavljač svojeg  utikača i mamac bogatim ulagačima (pa čak i seksualni objekt), zanemarujući svoj izumiteljski posao. Ujedno, zbog njegovog uspjeha postaje drugima poticaj da se „proljepšaju“, pa kako kirurg zna oblikovati samo jednu vrstu lica, svi nakon operacije izgledaju jednako. Gubitak vlastitog izgleda vodi gubitku identiteta i individualnosti, svi su zamjenjivi i na razini „potrošne robe“. Tema „Ružnih“ može se očitati  kao kritika okrutnih tržišnih zakona i naglašenih prisilnih natjecateljskih  sklonosti, ali i kao pristajanje (običnih) ljudi na gubitak posebnosti odnosno  prihvaćanje konformizma  kao svjetonazora.

Varaždinska predstava težila je realizmu, dok je zagrebačka mješavina raznih izvedbenih načina: od već spomenutog kazališta sjena preko pokreta bliskih slapstick komediji do pretjerivanja u svim vidovima izražavanja inzistirajući na   silnoj buci bilo pri govoru (krika-vika), glazbi (Mirela Sisgoreo) ili neobjašnjivom lupanju vratima (u jednom smo trenutku bili uvjereni da je kašnjenje početka predstave bilo zbog toga što su morali nadoknaditi razlupana vrata!). Alma Trtovac složila je scenografiju od „zida“ žaluzina (asocijacija na uredske prostore) kojeg omeđuju bočna vrata (vrlo izdržljiva sudeći po nemilosrdnim postupanjima) čime je označila pretpostavljeni prostor (poslovni) zbivanja. Sjedala u prednjem planu pozornice nisu toliko važna (osim da se glumci izvrću po njima). Opaska  u programu da „Glumice i glumce odijeva Varteks“  prilično me razveselila, jer je odjeća pomalo uredski uniformna (tamne hlače i bijela košulja).

Osim što me je silna buka prilično razdraživala, opterećivala me nemogućnost praćenja teksta (ono što je ostalo) zbog loše artikulacije (kada se moglo nešto čuti) mladih glumaca, posebno Ledine i Zelića. Ako  već tekst nije nadomješten drugačijim izričajem, onda bi bilo očekivano da ga se može pratiti…Možda je to staromodna želja, ali eto, imam je. Jer, polovicu ekipe sam čula i razumjela: Ivana Čuića i Luciju Barišić. Čuić je jasno i glasno izgovarao svojeg Karlmanna i ostala dva lika, a po načinu kretanja vidljivo je da se radi o najiskusnijem od protagonista. Najboljom u svakom pogledu djelovala je Lucija Barišić, glasovno i pojavno, odlično prelazeći iz lika u lik (Fanny, bogata stara dama, medicinska sestra), ukazujući na njihove razlike, ali i dajući slutiti da će postati jednoobrazne (kada se operiraju svi muškarcI!).

Možda je moja pogreška, ali od ove sam predstave očekivala više, posebno zato što me uvijek raduju novi mladi glumci, manje poznati tekstovi i nova kazališna razmišljanja. Tres!