Silno sam se svojedobno razveselila saznavši da je Rijeka postala Europskom prijestolnicom kulture 2020., budući da se gradu „ukazuje prilika u najboljem svjetlu prikazati svoj kulturni život te svoju kulturno-povijesnu baštinu.“ To dakako ne isključuje gostovanje inozemnih programa, tim više što se radi o tradicionalnom lučkom gradu na čijem su tlu odvajkada bujali različiti utjecaji.
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca nezaobilazno je kazalište u Hrvatskoj pa se uvijek s nestrpljenjem očekuju predstave, budući da ima čak četiri različita ansambla. Upravo članovi sva četiri ansambla, dakle Hrvatske i Talijanske drame, Opere i Baleta HNK dopunjeni polaznicima Riječkog kazališta mladih „Kamov“, Pjevačkim zborom mladih „Josip Kaplan“ i Dječjim zborom „Kap“ pod ravnanjem Igora Vlajnića i u režiji Renate Carole Gatice sudjeluju u izvedbama (15. i 16.1.2020.) mjuzikla „Evita“ tekstopisca Tima Ricea i skladatelja Andrewa Lloyda Webbera.
Predstava je nastala suradnjom riječkog HNK i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu uz The Really Useful Group Ltd, a napomena da je autor originalne režije Harold Prince, ukazuje da su mogućnosti riječkog autorskog tima omeđene. Tekst je preveo i prepjevao Igor Vlajnić, ali to nije nikakav izuzetak za ovu predstavu, budući da se u različitim sredinama ovaj mjuzikl pjeva na lokalnom jeziku (što nije baš uvijek najsretnije, jer se glazba i riječi znaju „posvađati“ pa slušamo, konkretno u ovom slučaju, čudne gramatičke tvorevine, talijanski naglasak hrvatskog teksta ili talijanski izgovor latinskih imenica što se možda u riječkoj sredini ne primjećuje). Bez obzira što je ovo prva hrvatska izvedba mjuzikla „Evita“ i kao takva zanimljiva, ipak bi mi bilo draže da su u ovom kazalištu, posebno vezano uz status EPK, odabrali neki domaći postojeći ili naručeni mjuzikl, odnosno da su odabrali takav u kojem bi se mogle pokazati domaće kreativne snage.
Evita (što bismo mi nazvali Evica) ime je od milja za Evu Duarte (1919.-1952.) djevojku rođenu u nezakonitom braku, stasalu u siromašnoj obitelji uz manjkavo obrazovanje, koju je želja za glumom odvela iz njezinog sela u Buenos Aires (1934.). Nakon više-manje uspješnih radijskih i filmskih nastupa, susreće markantnog generala i ambicioznog političara Juana Perona (1895.- 1974.) za kojeg se udaje (1945.) i postaje mu uzdanica, čak politički adut nakon njegovog izbora za predsjednika Argentine (1946.).
Biografija Eve Peron i opis njezina života u mjuziklu „Evita“ nisu uvijek jednaki jer je, na primjer, puno uzbudljivije da je kao curetak pobjegla u Buenos Aires s tango pjevačem Augustinom Magaldijem (1898.-1938.) nego da je došla s majkom ili bratom…. Također je prilično dvojben njezin život do susreta s Peronom (1944.), no „tko je bez grijeha, neka se prvi baci kamenom“ . Nesumnjivo se radilo o neobičnoj osobi, koja je za sebe govorila da služi Peronu i Argentini, a prilikom putovanja nazvanog „Dugina ture“ (1947.) po nekoliko europskih država, nije smatrala spornim obići španjolskog diktatora Franca. Iako je živjela prilično luksuzno, spremno je pomagala sirotinji, mada su neki kritičari njezin humanitarni rad nalazili problematičnim. Ipak, narod ju je nazivao „svetom“ i nerijetko je njezina fotografija bila smještena uz sliku Djevice Marije…
Mjuzikl počinje projekcijom filma koju prekida obavijest o njezinoj smrti i opća tuga uz zbor koji pjeva rekvijem. Bez obzira što je u Evinom životu Peron glavni muškarac, kroz mjuzikl nas vodi pripovjedač nazvan Che. Prva je asocijacija da se radi o čuvenom revolucionaru Ernestu Che Guevari (1928.-1967.), što nije moguće, ne zato što se oni nikada nisu sreli (što je za mjuzikl manje važno), nego što Che ima ulogu komentatora, što Guevara sigurno nije bio!
Predstava se u kazalištu izvodi u blokovima od po dvije ravnopravne izvedbe, ali jedna mora biti prije druge, pa je u prvoj ulogu Chea pjevao Fabijan Pavao Medvešek, a u drugoj Stefano Surian. Osobno mi je uvjerljiviji pjevački i pojavnošću bio Medvešek kao svojevrstan „glas istine“. Perona su pjevali Dario Bercich i Ivan Šimatović, obojica fizički bliski karakteru koji tumače, pjevački prihvatljivi, ali pomalo ukočeni. Stefano Surian i Marko Fortunato dobro su uklopili svojeg raspjevanog zavodnika Magaldija, a isto mogu reći i za nastup Ane Majdak i Katje Budimčić kao Ljubavnice. Različitom tjelesnošću i bojom glasa Leonora Surian Popov i Elena Brumini razlikuju se u svojim realizacijama Evite. Topliji glas Surian Popov davao je određenu nježnost samom liku (mada je varirala od pjesme do pjesme), dok je u slučaju Brumini izvedba bila ujednačena, ali manje prijemčiva. Plesno-glumački Brumini je bila spremnija i spretnija čime se bolje uklapala u koreografsku cjelinu ansambla (Tihana Strmečki, Damian Cortes Alberti).
Dalibor Laginja podijelio je scenu u dva plana pa su u prednjem dijelu zbivanja vezana uz „narod“, dok je stražnji plan rezerviran za Peronove nastupe. Između su podesti s glazbenicima smještenima tako da ne ometaju pogled na izvođače i svojom svirkom ne „pokrivaju“ pjevače. Za moju predodžbu o argentinskom temperamentu malo su mi prenježne boje haljina (Sandra Dekanić) mada su njihov klasičan kroj i lepršavost sasvim u plesnoj funkciji.
Moj je odnos prema ovoj i ovakvoj „Eviti“ dvostruk: iako mi je drago da je hrvatski gledatelji imaju priliku vidjeti, mislim da nije dobar izbor za EPK; iako su neki pjevači odlični, mislim da niti jedna izvedba nije u potpunosti izbalansirana; iako je uloženo puno truda pitam se koliko će izvedbi doista biti?