Tehnologija je vražja rabota: zahvaljujući njoj lako se mogu pobrojati i pogledati svi filmovi i preslušati svi glazbeni albumi Rade Šerbedžije (1946.), ali samo sjećanje čuva ono zbog čega je stekao karizmu, a to su kazališne uloge. Iako se ljeti redovito pojavljuje u ulozi „otočkog“ kralja Leara, njegovi su nastupi uživo sve više glazbeni, a sve manje glumački. Zato je kazališnu publiku silno razdragala obavijest da će zaigrati ulogu Georgea u Albeeovoj drami „Tko se boji Virginije Woolf?“ u režiji Lenke Udovički i koprodukciji Kazališta Ulysses s Beogradskim dramskim pozorištem (Mali Brijun, 29.7.2019.). Šerbedžija je za svoju interpretaciju Georgea nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta za glavnu mušku ulogu 2019., što je dodatno privuklo publiku u Zagrebačko kazalište mladih gdje je spomenuta predstava gostovala tri večeri (10.12.2019.).
Američki dramatičar Edward Albee (1928.-2016.) najpoznatiji je upravo po drami „Tko se boji Virginije Woolf?“(1962.) čiji naslov sam tumači parafrazom izraza „Tko se boji vuka još?“ u značenju straha od života bez iluzija. U ovoj okrutnoj komornoj drami, smještenoj u okruženju provincijskog sveučilišta u sitne noćne sate, mladi bračni par Nick i Honey dolazi nakon službene fakultetske zabave na piće u stan sredovječnom paru Georgeu i Marthi. George je profesionalno, što automatski znači životno, prilično neuspješan i svoj položaj zahvaljuje braku s dekanovom kćeri Marthom, što mu ona neprestance spominje - posebno u ovakvoj noći punoj alkohola, smanjene kontrole i pred neočekivanom publikom. Mladi Nick, kako naknadno saznajemo, nije samo „zaskočen i zatočen“ u svojem braku, već je zbog vlastitog probitka, otvoren Marthinim seksualnim aluzijama. Potpomognuti obiljem alkohola kao ravnopravnim petim sudionikom ove razuzdane noći, Martha i George otkrivaju najbolnija mjesta svojeg bračnog života, dok Nick i Honey, iako još ne toliko ranjeni, pokazuju napukline u svojem odnosu. Nakon što svi izgovore sve gadosti kako bi ranili svoje najbliskije, otkriju tuđe najintimnije tajne i naznače vlastite boli, dvojbe i sumnje, parovi se razilaze, a ostaju samo zvuk grmljavine i teške kišne kapi.
Stefano Katunar podijelio je scenu na prednji dio prikazujući sobu dobrostojećih ljudi i stražnji dio ispunjen bogatim zelenilom koje se nazire iza staklene plohe (govorim o ZKM-u, jer u originalu nisam vidjela), tako da se vrlo dobro stvara iluzija onog ispred nas i onog zakrivenog (odlasci u kupaonicu fingirani su izlaskom sa strane). Kostimi Bjanke Adžić Ursulov nenametljivo prikazuju bogatstvo i status starijeg para u odnosu na ležernost mladih ljudi, dok glazba (Nigel Osborne, Davor Rocco) funkcionalno prati zbivanja.
Lenka Udovički je „nevidljivom režijom“ prepustila glumcima da prema vlastitim interpretativnim „gabaritima“ oblikuju likove. Šerbedžija je svojem Georgeu, gubitniku koji se brani ironijom, nerijetko cinizmom, dao možda malo previše „vjetra u leđa“, pa ga ne gledamo uvijek blagonaklono prilikom njegovog sraza s Marthom. Mada naoko dominantna, Martha je duboko ranjena, a njezinu krhkost razotkrivaju samo ovakvi „divlji pijani trenuci“, što Katarina Bistrović Darvaš vrlo dobro prikazuje. Za uloge Nicka i Honey postoje alternacija pa su prve večeri u ZKM-u njih zaigrali Milan Marić (Ljubomir Bulajić, Martin Grđan) i Nika Ivančić (Romina Tonković), dvoje mladih darovitih glumaca iz Beograda i Rijeke (Pule). Zahvaljujući markantnom izgledu Marić (1990.) minimalnim, ali probranim potezima učinkovito prikazuje Marthinog potencijalnog „pastuha“ spremnog za bilo koju akciju koja bi ga dovela do uspjeha. Ivančić (1994.), prema mojem sudu jedna od naših najdarovitijih mladih glumica, Honey oblikuje kao Nickov antipod, ali itekako svjesna mogućnosti manipulacija da bi dobila (ili postigla) željeno. Nitko nije nevin, samo se razlikuju u stupnju osjetljivosti prema vlastitim ili tuđim postupcima!
Zanimanje gledatelja za predstavu „Tko se boji Virginije Woolf?“ prilično očigledno pokazuje da je publika željna dobrog teksta i dobre glume sljubljene u suvislu cjelinu, što je ovdje nesumnjivo dobila.