Izjava „Idem doma“ u pravilu znači odlazak u okrilje sigurnosti i ugode, usprkos tome što nas Kishonova zbirka priča „Kod kuće je najgore“ i Veličanovi putopisi ukoričeni pod naslovom „Doma je lijepo, svugdje je najljepše“ upozoravaju da je o omiljenom mjestu boravka moguće misliti na satiričan, čak negativan način. Naravno, ako Satiričko kazalište Kerempuh odabere za svoj repertoar komediju Coline Serreau „Lapin Lapin“ (Zec Zec) preimenovanu kao „Doma je najbolje“ u režiji Renea Medvešeka (27.10.2019.) očekujemo sadržaj suprotnog ili barem pomaknutog značenja od naslova.
Malo me nervira ta potreba „prepričavanja“ naslova jer sam prilično sigurna da autori imaju razloga zašto odabiru određeni naslov svojim djelima, bez obzira što to nije od prve prepoznatljivo, nego valja, na primjer, odgledati predstavu. Naime, obitelj u čiji život zavirujemo preziva se Zec (ili Zeko što je bliskije našem satiričkom ozračju, ujedno lišeno negativnih konotacija), a najmlađeg člana, rođenog s dva zuba i zubala koje podsjeća na zečje, zovu Zekom (Josip Brakus).
Mali stambeni prostor pretrpan je namještajem (Tanja Lacko) ne samo zato što tu uz roditelje (Anita Matić Delić, Sreten Mokrović) žive osim Zeke, još dvojica sinova Bebert (Damir Poljičak) i Jeannot (Luka Petrušić), nego i zato što „čuvaju“ susjedin namještaj kako bi omeli moguću ovrhu (koja i njima samima prijeti). Mama koja se stalno trudi održati obiteljsku ravnotežu, zadnja spoznaje nevolje koje sustižu članove obitelji: Zeko je izbačen iz škole (jer je čudan!), tata je dobio otkaz pa se, nevoljan, cijele dane voza podzemnom željeznicom, sinovi nisu uspješni studenti ili poslovni ljudi, već kriminalci (cyber) i krivotvoritelji (dokumenata), a kćeri Marie (Mia Anočić Valentić) i Lucie (Mirela Videk Hranjec) nisu sretno zbrinute u svojim brakovima (jedna se razvodi, druga se odbija udati) pa se vraćaju bazičnoj obitelji. Da bi se svi smjestili, donose madrace od susjede, gospođe Duperri (Elizabeta Kukić) koja se zbog osamljenosti priključuje obitelji, a useljenje bivšeg kćerinog zaručnika Gerarda (Matija Šakoronja) upotpunjuje obiteljski krkljanac.
Razni tipovi na okupu (u prvom dijelu) i zbrka oko vježbe spašavanja (u drugom dijelu predstave), duhovite replike i režijska mirnoća dala je naslutiti zanimljivu predstavu. No, nešto je pošlo u čudnom smjeru pa umjesto da se zabavljam(o) na tuđi račun, stalno sam hvatala konce zbivanja, prekidane glazbom (Matija Antolić) i pjevanjem. Niti mi je bilo smiješno, niti sam osjećala empatiju! Jedini lik koji me je dotaknuo, prvenstveno zbog izvrsne glumačke kreacije, bio je lik Mame u izvedbi Anite Matić Delić. Sjajno nijansirajući put od brižne majke, koja je spremna saslušati, razumjeti i riješiti svačije nedaće, do osobe koju su svojim stalnim zahtjevima postupno „pohabali “ pa je napokon „puknula“ , Matić Delić se spontano nametnula kao prepoznatljivi znak predstave (mada glumački doprinos ostalih članova ansambla, posebice Sretena Mokrovića i Elizabete Kukić, nije zanemariv). Uvijek me jadi kada ne mogu raspoznati zašto mi se predstava u cjelini, usprkos kvalitetnim komponentama, nije svidjela, pa ću takva, bespomoćno ojađena, ostati i nakon ove „zečje predstave“.