U Satiričkom kazalištu Kerempuh nastavlja se hvalevrijedna  praksa pružanja prilike mladim redateljima (Hrvoje Korbar, „Elling“, prosinac 2018.), pa kalendarsku  godinu privodi kraju predstava „Bilježnica Robija K.“ Viktora Ivančića u režiji (i adaptaciji) Marine Pejnović (22.12.2019.). Mlada redateljica Pejnović (1992.) u suradnji s mladom dramaturginjom Dinom Vukelić (1990.) prihvatila se prilično nezahvalne uloge da svijet kolumni pretoči u kazališni svijet, pri čemu je morala Ivančićevom otrovnom humoru  dodati scensku dinamiku.

Prisjetimo se da Ivančić (1960.) svoje satirične, opake političke priče ispričane kroz usta devetogodišnjeg učenika 3.a razreda Robija K. objavljuje kontinuirano od listopada 1984. godine, slikovito rečeno „od Ferala do portala“. Naime, „Bilježnicu Robija K.“ počeo je objavljivati u podlistku „Feral“ tjednika „Nedjeljna Dalmacija“, a danas ta  kolumna izlazi u tjedniku „Novosti“ i na portalu „Peščanik“. Objavljene su kolumne  također prikupljene u pet knjiga pod nazivom „Robi K. 1984.-2018.“ u zajedničkom izdanju Fabrike knjiga (Beograd), Ex librisa (Rijeka) i SNV. Nemam saznanja jesu li Pejnović i Vukelić birale kolumne za predstavu iščitavajući tisuće stranica ili su se, poput mene, ograničile na internetsku ponudu, ali sam na prije spomenutom „Peščaniku“ pročitala nekoliko kolumni koje su uprizorene poput „Deklaracija o pranju mozga“, „Dida sa Šolte“ , „Smisao borbe za Hrvatsku“(sve iz 2019.), „Domovinski odgoj“ (2014.) ili „Za dom“ (2013.).

Lokacijski su situacije smještene u obitelj (mama, tata i dida sa Šolte) i u školu (učiteljica Smilja i učenici), pri čemu Robi K.  svojim „bezazlenim“ pitanjima (ipak ima samo 9 godina) izaziva sukobe među odraslim osobama. Njegov djed, komunist  i privrženik bivšoj državi, vrlo oštro reagira na suvremeni svijet, dijeleći  ljude na djecu, odnosno one koji još nisu iskvareni, na starce, dakle one koji su to prestali biti (prvi nisu naučili, a drugi više nemaju razloga biti p..de) i sve ostale koji su „tragedija, katastrofa i debakloza“. Robijevi roditelji i učiteljica Smilja su obični ljudi koji nastoje preživjeti u novim, teškim životnim uvjetima i neprestance su užasnuti nad Robijevim pitanjima i didinim ciničnim odgovorima.

Pisane splitskim dijalektom uz obilje psovki, ove su priče smiješne i grozne istovremeno, te  vrlo precizno  prikazuju  svakodnevna lamentiranja uz šank ili unutar kućnih zidova. Koji put se radi o doista „škakljivim“ temama poput odlaska na ekskurziju: za odlazak u Vukovar treba platiti 800 kuna, dok bi posjet splitskoj vojnoj luci (i zatvoru) „Lori“ stajao 10 kuna, ali je zabranjen (razlog pronađite u knjizi  Borisa Dežulovića „Pjesme iz Lore“).

Gornjim nabrajanjem naslova kolumni nastojala sam izbjeći popis raznih tema kojima se bave Ivančić i predstava, ali ja bih izvedbu na pozornici „Kerempuha“  prije nazvala nizom skečeva nego kazališnom predstavom. Scenografkinja Liberta Mišan stavlja u središte pozornice vrtuljak s plišancima, dom, školu ili rivu markira prepoznatljivim elementima, a žičanom ogradom štiti svijet od protagonista odjevenih u jednodijelne „dječje“ pidžame preko koji su navučeni dijelovi zaštitne odjeće (Petra Dančević).

Odličan su par razigrani i znatiželjni Josip Brakus kao Robi K. i mudri zafrkant Željko Königsnecht kao njegov dida sa Šolte. Linda Begonja se vrlo dobro snalazi u ulogama zgrožene učiteljice Smije i rezignirane Mame, Filip Detelić je odličan kao protivnik svojeg punca ljevičara, ali i u skupnim scenama u školi uz Anu Maras Harmander i Matiju Šakorinju. Scena koja odudara od općeg političkog i socijalnog ugođaja je scena s Gospom (Ana Maras Harmander), ali je zanimljivo da se o tegobnom životu Gospe kao žene s nametnutim obavezama poigrao i Davor Špišić u svojoj drami „Nebo od gume“! Budući da se premijera poklopila s  predsjedničkim  izborima (i Danom JNA, nota bene), čule su se dosjetke na tu temu, što  je jednokratno nesumnjivo zabavno, no je li nužno?

Sve u svemu, sigurna sam da će predstava „Bilježnica Robija K.“ biti jako popularna, ali i dalje smatram da se radi o seriji skečeva bez dramske čvrstoće, bez zaokruženosti i bez cjelovitosti. Ovakva me koncepcija  podsjeća (a vjerojatno i didu sa Šolte) na partizanska kazališta čiji je program bio sastavljen od kratkih komičnih scena kako bi se razonodila publika, a nešto slično je bilo i na bojišnicama devedesetih prošlog stoljeća (pa i „Spika na spiku“ u istom kazalištu). Uglavnom, osobno  ću se  vraćati Robiju K.  čitajući Ivančićeve duhovite kolumne, a glumcima želim troznamenkaste brojeve izvedbi.