Jedina predstava 34. Gavellinih večeri (11.-23.10.2019.) iz Dramskog kazališta Gavella, kazališta-organizatora, bila je „Cigla“ Filipa Šovagovića u režiji Krešimira Dolenčića (21.10.2019., premijera 10.5.2019.). Napomena o povratku ovoj drami (praizvedba 1998. HNK Split, objavljena u knjizi Jasen Boko , „Nova hrvatska drama – izbor iz drame devedesetih“ , Znanje, 2002.) ne odgovara precizno činjenici, jer je tekst za izvedbu u DK Gavella doživio osjetne promjene, pa oni koji se, čitajući dramu, žele pripremiti za Dolenčićevo uprizorenje, bit će zatečeni. Doduše i dalje je to priča o braći Ciglenečki, Cigli (Filip Križan), Adamu (Enes Vejzović), Stanku (Ivan Grčić) i Levom (Ranko Zidarić) u ratnom ozračju devedesetih (stalne eksplozije) zatočenih u skučenom stanu(Zdravka Ivandija Kirigin) za koji jedva plaćaju režije.
Posebno mjesto zauzima intenzivna glazba (Ivan Josip Skender) koja nerijetko naglašava ili zatomljuje zbivanja i riječi, tim više što se Adam bavi glazbom. Braća životare u očekivanju nekih radikalnih promjena, a jedini likovi izvan obitelji su brižna Đana (Tena Nemet Brankov) koja ih opskrbljuje potrepštinama i bivša Stankova žena Elvira (Ivana Bolanča) čije useljavanje unosi malo vedrine i živosti među njih. Kada Cigla dobiva poziv i odlazi na frontu, životi im se ne mijenjaju, pa ni tada kada se on vraća ispunjen traumama i očajem. Kako bi to odlično dijagnosticirao dramaturg Dubravko Mihanović: „…ostali su zaglavljeni.“ I dok se u okrilju obitelji sve jače očituje rasulo Cigline ličnosti, nedaleko od njihova stana Picek (Đorđe Kukuljica) ciglama gradi kuću – tako pojam „cigle“ prepoznajemo kao građevni materijal i kao krhku materiju podložnu rasapu.
Filip Križan je lik Cigle izgradio vrlo suptilno i vjerodostojno, a njegovu krhkost svojim ponašanjem naglašava cinični i zafrkantski brat Levi u sjajnoj izvedbi Ranka Zidarića. Predstava „Cigla“ dijagnosticira određeno razdoblje kroz oči gubitnika, ljudi koji su prvotno možda sanjali, ali su vremenom otkrili da se radi o noćnoj mori. Da su iz izvedbe izbačeni neki dijelovi teksta (ako su se mogli dopisati, mogli su se i izbrisati) pojačao bi se intenzitet zbivanja jer ponudu „krvi, znoja i suza“ ove energične glumačke ekipe nipošto ne možemo (i ne želimo) zanemariti.