Sudeći po rijetkim prekograničnim (pa i međugradskim) kazališnim gostovanjima, razmjene predstava velikim kazališnim kućama predstavljaju tegobu (i trošak), dok mala nezavisna kazališta to nekako uspijevaju ostvariti. U dva svibanjska vikenda nezavisno zagrebačko kazalište Planet Art gostovalo je sa četiri predstave u ljubljanskom nezavisnom kazalištu Mini teatru, pri čemu su uzvratna gostovanja najavljena za vikende u listopadu i studenom 2019. Zagrebačko kazalište igralo je predstave u zgradi Mini teatra (nedaleko Križanki), dok je ljubljanskim izvedbama bilo namijenjeno kazalište Mala scena, gdje zagrebački domaćin ima redovite termine.
Prva gostujuća predstava (26.10.2019., premijera 27.1.2017.) bila je monodrama „Židovski pas“ izraelskog autora Ashera Kravitza u režiji Yonatana Esterkina nastala u koprodukciji Mini teatra, Prešernovog gledališča Kranj i Židovskog kulturnog centra Ljubljana. Kravitzov (1969.) roman „Židovski pas“ (2007.) bavi se holokaustom, odnosno uvjetima života židovske obitelji Gottlieb u Berlinu 1935., njihovim odlaskom u koncentracijski logor Treblinku, čudesnim spašavanjem dječaka Jošue, njegovim bijegom iz logora i odlaskom među ruske partizane te napokon iseljenjem u Izrael.
Pripovjedač je obiteljski pas Kir, a povijest ove obitelji jest ujedno priča o strašnom i neljudskom životu tisuće sličnih obitelji. Ni Kirov život nije bio uvijek bezbrižan jer nakon što se kao štene igrao s djecom, morao je otići u udomiteljsku obitelj, budući da Židovi nisu smjeli držati pse. U jednom trenutku, bježi od novog gospodara i postaje ulični pas, da bi ga istrenirali za otkrivanja židovskih bjegunaca po zakucima geta. Dolaskom u logor susreće svojeg malog gospodara i prijatelja Jošuu, s njim uspijeva pobjeći, jedva preživljavaju, ali se više nikada ne rastaju.
U dramaturgiji Anje Krušnik Cirnski i režiji (adaptacija, koncept, scena, kostim, izbor glazbe) Yonatana Esterkina (1981.) pratimo Kirovo odrastanje, njegove spoznaje o ljudima (dobri, loši i ravnodušni) i njegova saznanja o dobru i zlu. Jednostavna scena kojom se prikazuje omiljeni Gottliebov kafić (u koji više nije smio ulaziti), obiteljski dom ili brod (iz ladice su izvučene dvije dugačke plave tkanine) te vrlo funkcionalan kostim (kapa s pokrivalima za uši podsjeća na pseći izgled, ofucani smeđi kućni ogrtač budi pomisao na siromaštvo kojem su izloženi prognani ljudi odnosno pseću dlaku) daju izvrstan okvir za Kirovu pripovijest.
Potresnim i uvjerljivim načinom govora, grimasama kojima oponaša pseće ponašanje (možda je nešto preuzeo od svojeg psa Marlona?!), uživljenošću u sudbine progonjenih ljudi (ne samo Židova, već i homoseksualca) čija je jedina sudbina bila nasilna smrt, izvanredni mladi glumac Miha Rodman (1986.) dočarava Kira, ali i čitavu seriju ljudskih likova (potpomognut snimkama glasova). Iako iskusni glumci tvrde (što im vjerujem) da je monodrama izuzetno težak izvedbeni oblik, imala sam dojam da je publici bilo teže gledati, nego Rodmanu glumiti, budući da je u gledalištu bilo onih koji su, iz prve ruke, znali o čemu govori… Posebno je zanimljiv (bogohulni?!) dio teksta u kojem Jošua predbacuje Bogu da je žmirio dok su se događale strahote. Međutim, užasni uvjeti koje su zajedno preživjeli pas Kir i dječak Jošua, povezali su zauvijek psa i čovjeka, pa Jošua u svojem obraćanju Bogu inzistira da ostanu zajedno nakon smrti, u onostranom. Upravo ti primjeri prijateljstva i požrtvovnosti utkani u priču o ljudskim patnjama, izdvajaju ovu dramu od sličnih posvećenih holokaustu. Pri tome valja uvijek iznova podsjetiti na izuzetnu glumu Mihe Rodmana.