Vozeći se tramvajem kroz cijeli Zagreb, od svojeg doma do Dječjeg kazališta Dubrava, uvijek pomislim da je takvo kazalište, gotovo na rubu grada, prava blagodat, čak i onda kada nema najbolje predstave na svijetu. Jer ono što se tamo može vidjeti još uvijek je dovoljno dobro da okupi mališane (uglavnom iz susjedstva, a to je pozamašna brojka), da ih zadrži i da ih, možda, jednoga dana „gurne“ prema nekim drugim kazalištima… Premijera predstave „Kraljevna na zrnu graška“ (17.10.2019.) u režiji Ive Srnec upravo je takav primjer.

Antonio Gabelić dramatizirao je poznatu Andersenovu priču, ali i više od toga, on je ispisao dijaloge, pomaknuvši fokus zbivanja prema današnjem svjetonazoru: kraljević želi nekoga s kime bi se mogao družiti (ne nužno vjenčati), a ako već, prema zahtjevima dvorskog reda i mame kraljice to mora biti kraljevna, neka bude vesela i maštovita, a ne „šmrljava“. I kada jednog olujnog dana na vrata zakuca mokra i vesela djevojčica, kraljica majka je zgrožena, kraljević oduševljen, a kraljevni je svejedno – ona zna da je kraljevna, pa se niti ne  trudi to dokazivati. 

Povratak Andersenu je iskušavanje kraljevne preko zrna graška u postelji (inače u spomenutom kraljevstvu grašak je tradicionalni obrok, prostor je ispunjen loptastim šarenim oblicima, a namještaj obložen mekanim materijalima), ali je novi moment kraljevićeva socijalna osviještenost: on se druži sa seljanima, razumije njihove probleme (pomanjkanje vode za usjeve, jer je kraljica proširila potok) i nagovara majku da im pomogne (vrativši prijašnji vodotok). Dodatno ozračje priče je druženje s pučanima odnosno odlazak na potok, usprkos zabrani (gdje se njih dvoje zamalo utope) jer „reda mora biti“.

Gabelićeve intervencije su šarmantne, jer pokazuju pobunu kraljevića nametnutoj dvorskoj etiketi (tabloidi koji prate kraljevske obitelji uglavnom prikazuju nestašluke mladog naraštaja), ali su neke scene preduge, neke isforsirane (telefonska epizoda!), a neke nepotrebne (nije na odmet zapamtiti da „manje je više“).

Valentina Crnković ostvarila je, u šali bih to nazvala, totalni dizajn (kostimi, scenografija, oblikovanje svjetla) ispunivši prostor „čistim veseljem“, ali nisam sigurna koji su razlozi  grotesknim izbočinama na kostimima kraljice (Marina Stanger) i kraljevića (Matija Major)? Ako su to naznake njihove umišljenosti i neprirodnosti onda to nije dosljedno provedeno jer kraljevićeva prava narav je drugačija! Njima nasuprot je opuštena i zaigrana kraljevna (Katarina Strahinić) koja svojim zdravim humorom djelomice prekraja granice „reda“ gurajući ih prema  prirodnom  ponašanju.

Moj omiljeni kazališni skladatelj Damir Šimunović dopunjuje ovu zgodno zamišljenu predstavu. Rekoh zamišljenu jer mislim da bi, uz glumačku predanost i dobru vizualnost, ova predstava bila bolja i dinamičnija kada bi tekst bio kraći i manje opterećen raznim epizodama te se držao odabrane linije  o prijateljstvu, solidarnosti i jednakosti (da se izrazim „aktivističkim“ rječnikom).