Budući da hrvatske nacionalne kazališne kuće vrlo nevoljko razmjenjuju gostovanja, zagrebačka publika prilično rijetko ima priliku vidjeti neku HNK-ovu predstavu iz drugih sredina, pa je svako gostovanje dobrodošlo. U sklopu 34. Gavellinih večeri (11.-23.10.2019.) Hrvatsko narodno kazalište iz Splita izvelo je predstavu „Kušnja“ Arthura Millera u režiji Nenni Delmestre (DK Gavella, 12.10.2019.). „Znam čiji je bio muž, ali nisam ga puno čitala“, komentirala je jedna posjetiteljica naslov Millerove drame, da bismo vrlo brzo spoznale da se radi o djelu koje je u našoj sredini poznato kao „Vještice iz Salema“ i čija je premijera vrlo brzo nakon američke praizvedbe (siječanj 1953.) bila u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas DK Gavella) u prijevodu Koste Spaića i režiji Dina Radojevića (studeni 1954.).
Američki dramatičar Arthur Miller (1915.-2005.) stekao je popularnost i književni ugled već svojim prvim dramama „Svi moji sinovi“ i „Smrt trgovačkog putnika“ jer su njegova djela propitivala vrlo osjetljiva pitanja poput ratnog profiterstva ili iluzije vezane uz takozvani američki san. Za dramu „Kušnja“ ili „Iskušenje“ ( „The Crucible“) odabrao je istiniti događaj iz 1692. kada su u američkom mjestašcu Salem, Massachusetts održavana suđenje ženama i muškarcima optuženima za „vještičarenje“, pri čemu je privedeno više od stotinu ljudi, a obješeno 19. Sve je počelo čudnim ponašanjem dviju djevojčica, kćeri Betty (9) i nećakinje Abigail (11) velečasnog Parrisa, pa je njihovo bacakanje i padanje u trans proglašeno opsjednutošću. Djevojčice su „priznale“ da su na njih bačeni uroci i optužene su tri žene, među kojima i ropkinja Tituba, koja je „priznala“ svoju krivnju. Pošast optužbi se proširila i mnogi su ljudi stradali, a najsumnjivije su bile ekonomski samostalne žene (vješta žena ili vještica!), siromašne žene i beskućnice, babice i žene bez djece… Strah i panika, ali i koristoljublje kumovali su „lovu na vještice“ (termin koji i danas koristimo u potrazi za izmišljenim krivcima), koji je trajao cijelu godinu, sljedeće je godine završen puštanjem ljudi iz zatvora, a u 18. stoljeću je proglašen nezakonitim.
Objašnjenje za grčenje, nesuvisli govor i trans prepoznali su kasnije stručnjaci u ergotu, gljivici u raži koja se, dakako, zadržala u kruhu od raženog brašna… U ovoj tragičnoj epizodi (potaknutoj zatucanom konzervativnom sredinom) Miller je prepoznao zbivanja u Americi sredinom prošlog stoljeća u doba senatora Josepha McCarthya (1908.-1957.) kada su mnoge osobe, posebno iz javnog života, bez ikakvih dokaza ili pokazatelja, bile optužen za subverzivno komunističko djelovanje, odnosno nelojalnost vlastitoj domovini (makartizam). Miller je dramskim likovima dao autentična imena stanovnika Salema, inicijatorice pretvorio u djevojke dodavši ljubavnu priču (Abigail je ljubovala s Johnom Proctorom, pa kada se on vratio supruzi, ona ju je imenovala vješticom), velečasni John Hale prikazan je vjerodostojno u svojem preokretu protiv suđenja, velečasnom Samuelu Parrisu je uz huškačku ulogu dodano častohleplje, bogati zemljoposjednik Thomas Putnam prikazan je kao tužitelj zbog koristoljublja (otkupljivao je jeftino posjede obješenih), sudac Thomas Danforth prikazan je opakiji (iako je u stvarnosti on dokinuo sud) i tako bih mogla praktički za svaki dramski lik naći povijesnu paralelu. Počeci optužbi u drami su također malo izmijenjeni: povećana je grupa djevojaka koje su „opsjednute“ i koje je Abigail (Katarina Romac) poticala da sudjeluju u optužbama, kako bi sebe opravdale za razgolićeno plesanje u šumi pri čemu ih je zatekao velečasni Parris (Mijo Jurišić).
Splitsku predstavu su iznova preveli redateljica Nenni Delmestre i Elvis Bošnjak, dramaturg i glumac u ulozi Johna Proctora. Radišan i dobrostojeći Proctor više je skrbio za obitelj nego za crkvene dužnosti i to ga je, zahvaljujući optužbama Abigail (u drami osveta zbog iznevjerenih ljubavnih očekivanja) i sluškinje Mary (Ana Uršula Najev) stajalo života (prema dokazima, njegovo se imanje rasprodavalo dok je još čekao na osudu u zatvoru), ali je zbog trudnoće njegova supruga Elizabeth izbjegla vješanje (kada je rodila, sud je bio ukinut). Bošnjak kao Proctor je od početka prilično nasilan i ekspresivan pa je njegovo mirenje sa presudom pomalo nevjerojatno, mada pri kraju ipak odbija poslušnost (cijepa priznanje o suradnji s vragom i tako se osuđuje na smrt). Osim toga, čudno je da njegova smirena i razumna žena u finoj interpretaciji Snježane Sinovčić Šiškov može dobro funkcionirati u toj zajednici… ljubav čini čuda, ali ovdje baš ne djeluje vjerojatno.
Zaokruženi, dobro osmišljen lik u svojim promjenama od zadrtog progonitelja vraga do glasa razuma je Marjan Nejašmić Banić kao velečasni Hale, dok je Trpimir Jurkić vrlo uvjerljiv u nepokolebljivoj sudačkoj samouvjerenosti. Suprotnost općem ludilo je smirena i razumna Rebecca Nurse koju igra Zoja Odak bez velikih gesta i podizanja glasa, tako potresno da vrlo precizno naglašava sirovost sredine. Zanimljivi su, no nekako izolirani, napadaji opsjednutosti kod djevojaka (popraćena znakovitim lepetom krila) i možda je trebala biti jače naglašena uloga Abigail u manipulaciji njihovim ponašanjem. Općenito mi se čini kao da ne postoji pravi dijalog među likovima: svatko „obavi“ svoj posao, obavi ga dobro i … tim više što su gotovo svi cijelo vrijeme na pozornici što ima opravdanje u činjenici da su nazočni na sudu.
Dio koji mi se izuzetno dopao je rustikalni namještaj (Lina Vengoechea) znakoviti odraz priprostih, jednostavnih i lako manipulativnih duša nastanjenih u zatvorenoj, konzervativnoj sredini. Sukladno tome je i tamna, neupadljiva odjeća (Sara Lovrić Caparin) s nekoliko obojanih naglasaka kod, uvjetno govoreći, vođa. Ono što uvijek krasi Delmestrine predstave jest doprinos njezine suradnice za glazbu Lina Vengoechea, pa je i ovaj puta pokazala izuzetnu senzibilnost u „čitanju“ atmosfere, situacija i odnosa.
Ma koliko sam se radovala gostovanju splitske predstave, čini mi se da je tema bila jača od izvedbe – premalo je tu bilo strasti, premalo glumačke povezanosti i premalo dinamike.