Jesenska zagrebačka kazališna poslastica već godinama je pregršt predstava iz hrvatskih i inih kazališta (uglavnom iz susjednih država) okupljenih u festivalu „Gavelline večeri“. Posljednjih godina predstave biraju članovi Dramskog kazališta Gavella, a za 34. Gavelline večeri (11.-23.10.2019.) to su bili Dražen Ferenčina, Sonja Kovačić i Enes Vejzović. Gledajući popis gradova iz kojih dolaze predstave, zaključujem da su se selektori prilično naputovali jer među jedanaest izvedbi, samo su tri iz zagrebačkih kazališta (na veselje ljubitelja kazališta koji nemaju priliku putovati uokolo).
Na otvorenju je Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane odigralo predstavu „Baal“ Andreja Rozmana Roze u režiji Vite Taufera (11.10.2019., DK Gavella). Poznavatelji dramske književnosti vrlo dobro znaju da je „Baal“ mladenačka drama njemačkog dramatičara Bertolta Brechta (1898.-1956.) koja je doživjela čak pet varijanti (1918./1919./1920./1925. i 1954. koja se koristi za tisak; izvori su bilješke Branka Matana u izdanju Brechtovih drama, CEKADE, 1989. i tekst dramaturga predstave Dubravka Mihanovića u programu predstave) . Glavni lik Baal (nazvan prema semitskom bogu zemlje i plodnosti koga su častili orgijama, pa i ljudskim žrtvama), zapravo je anti-junak, bezosjećajni i narcisoidni pjesnik sklon piću i nesklon društvenim konvencijama.
Kako je u razgovoru nakon predstave napomenuo redatelj Vito Taufer, pri ponudi SMG-a da „napravi Brechta za djecu“, njegova je prva želja bila da tekst napiše Andrej Rozman Roza (1955.). Kako je već surađivao s ovim izvrsnim književnikom i autentičnim kazališnim umjetnikom, poznavao je njegovu sklonost da na temelju postojećeg predloška ostvari vlastitu viziju djela. Doista, ono što se iznjedrilo, bio je tek naoko Brechtov „Baal“ (i nikako za djecu!). Ovaj novi „Baal“ sačuvao je Brechtovu strukturu (s puno više pjesama, odnosno glazbe), zadržao većinu epizoda i likova (imena su uglavnom lokalizirana ), ali je obogaćen duhovitim preinakama koje su se referirale na slovenske (povijesne i suvremene političke) prilike (a budući da smo im susjedi….).
Doista možemo tek spominjati Brechtove motive jer je Rozman napisao praktički novu dramu (u stihovima) u kojoj sam puno, puno više uživala nego u čitanju originalne drame (prijevod Ante Stamać). Brechtove drame, ideje njegovog „epskog kazališta “ i čuveni „V – efekt“ uglavnom su poznati ljubiteljima kazališta, ali o „zločestom dječaku“ slovenske književnosti i kazališta Andreju Rozmanu Rozi (1955.) možda se manje zna. Radi se o doista kontroverznoj osobi: dobitnik najviših državnih priznanja za svoj doprinos slovenskoj kulturi ujedno je predstavnik nezavisne „podrivačke“ scene na kojoj svojim nastupima nastoji „protresti“ učmalost svoje sredine (kandidat za predsjednika države 2017.). Slovenski dramaturg i pjesnik Blaž Lukan (1955.) u analizi Rozmanovog dramskog opusa uočava nekoliko odlika kao što su pisanje po narudžbi (pa su mu sva djela izvedena, ha-ha), korištenje poznatih predložaka odnosno motiva, poigravanje žanrovima (u konačnici se svedu na parodiju), naglašeno korištenje humora i osebujan jezik (duhovito prozvan „rozalščina“).
Druga Tauferova želja pri promišljanju predstave „Baal“ bio je nastup Vasko Atanasovski trija (Vasko Atanasovski - vokal, saksofon, flauta; Dejan Lapanja – gitara; Marjan Stanić – bubanj, udaraljke) i njihova „ svirka u živo“ (Aleksander Pešut-Schatzi) doista je izvanredna, prepuna energije i izvrsnog scenskog nastupa. Taufer nije spominjao treću želju, ali vjerojatno zato što mu je glumački ansambl bio dostupan: Ivan Godnič (Baal), Uroš Maček, Robert Prebil, Matej Recer, Ivan Rupnik, Dario Varga, Matija Vastl i kao gost Jura Ivanušič (vokal, klavir), pri čemu napominjem da svi, osim Godniča, igraju po nekoliko uloga (od tri do sedam) među kojima su i ženski karakteri.
Dok je u pozadini povišena bina za glazbenike, u prednjem se planu zbivaju prizori iz Baalova života u ambijentima opremljenim minimalnim, ali jasnim naznakama (Zora Stančič), dok se odjećom (Barbara Stupica) ističu pojedini karakteri. Na primjer, kada Maček glumi 15-godišnju Janu, odjeven je u kratku haljinicu i sa „špangicom“ u kosi. Pri tome ni malo ne smeta što mu je kosa kratka (pa je ukosnica nepotrebna), što ima prave muške noge i doista ne djeluje kao ljupka djevojčica – on je ipak vrlo vjerodostojan. Ili Ivan Rupnik kao Baalova mama – uz naušnice i šlafrok nije važno što je ćelav! Posebno su zabavne skupne scene istovrsnih likova, poput psihijatrica odjevenih u medicinsku odoru ili grupe grubih drvosječe natovarenih motornim pilama. Među najkomičnije scene uvrstila bih nastup „plesačica “ u crnim čizmama i urešene crnim krilima (i oficirskim kapama), a svakako je jako poučna scena iz zatvora (svi sposobni su u zatvoru, zato vani ništa ne funkcionira).
Svi segmenti ove predstave – tekst, glazba, svirka, gluma – doista su izvrsni, ali nešto mi narušava cjelinu. Nije valjda Brecht?!