NOVI ŽIVOT NA BIT-U: "ČOVJEČJA RIBICA"
Ribice razno-razne
Najupečatljiviji je u predstavi 'Čovječja ribica' glumački entuzijazam i dojam da znaju što rade i zašto to rade baš na takav način
Objavljeno: 18.11.2019. 8:29:32
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Čovječja ribica" / Promo

Zagrebačka najpredanija kazališna zajednica je Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“, skupina darovitih entuzijasta koji već sedamdeset i jednu godinu stvaraju kazališnu čaroliju za velike i male. Njihovo djelovanje pratim nešto manje od polovice spomenutog vremena i oduvijek sam se divila njihovoj izuzetnoj ljubavi prema kazalištu: to nije posao, to je poslanje.

Osim vlastitih kazališnih predstava, spomenuto kazalište organizira međunarodni festival bliskih kazališta pa je ove jeseni (27.9.- 3.10.2019.) održan po jedanaesti put pod  prepoznatljivom kraticom BIT odnosno „Blind in Theatre“ (Slijepi u kazalištu)  na kojem su uz njih nastupila kazališta  slijepih i slabovidnih iz Slovenije, Srbije, Crne Gore, Rumunjske , SAD i Australije. Tom sam prilikom pogledala njihovu stariju predstavu namijenjenu djeci „Čovječja ribicaVojina Perića u režiji Petre Radin (2.10.2019., Scena „Vidra“).

Priča se fokusira na slijepu djevojčicu Vidu (Suzana Bliznac) koja  neprestano traži pomoć okoline. Kada joj otac pokloni zlatnu ribicu (Vojin Perić) s kojom u vlastitom snu odlazi u vodeni svijet (Dajana Biondić) do špilje u kojoj živi čovječja ribica (Milenko Zeko), jednako tako slijepa, ali okretna i spremna za samostalni život, djevojčica se odlučuje promijeniti. Drugog jutra svojoj zlatnoj ribici daruje slobodu puštajući je iz akvarija u rijeku, a za uzvrat, poput prave zlatne ribice, ova joj ispunjava želju (samo jednu). Umjesto očekivane želje da progleda, djevojčica zaželi da njezin otac dobije posao, jer ona sada u sebi pronalazi snagu za prihvaćanja okolnog svijeta. Kao što su me davno podučili glumci iz „Novog života“: oni svijet percipiraju na drugačiji način što ne znači da su drugačiji.

Ispreplićući glumačku igru s lutkarskim elementima, četvero glumaca  vrlo uživljeno prikazuje osvještavanje djevojčice od bespomoćnog bića do samostalne osobe. Sara Lovrić Caparin  svojom je funkcionalnom scenografijom i bajkovitim kostimima unijela dopadljivu vizualnost, dok su autor glazbe Željko Špoljarić i koreografkinja Maja Kovač razigralinjihov scenski pokret. Ono što je najupečatljivije u ovoj predstavi jest glumački entuzijazam i dojam da znaju što rade i zašto to rade baš na takav način.