U sklopu 13. međunarodnog festivala „Sanktpeterburške kazališne sezone“, uz napomenu da se radi o najboljim predstavama iz sanktpeterburških kazališta, od 12. – 17.9. 2019. u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu izvedene su tri dramske i jedna baletna predstava. Nakon drame „Taras“ (13.9. ,Festivalsko kazalište „Baltički dom“) i baleta „Solaris“ (14.9., Državno dramsko kazalište „Prijut komedianta“), odigrane su komedije „Ludi novac“ Ostrovskog u režiji Tatjane Kazakova (15.9.2019., Sanktpeterburško državno akademsko kazalište komedije N.P. Akimova) i Moliereov „Tartuffe“ u režiji Grigorija Kozlova (17.9. 2019., Sanktpeterburško državno kazalište Majstorska radionica)
Aleksander Nikolajevič Ostrovski (1823.-1886.) plodan je ruski dramatičar (nalazimo broj od 47 drama), pa kako je relativno slabo poznat hrvatskoj publici (uglavnom preko gostujućih predstava), odabir njegove komedije izazvao je prilično zanimanje. Lijepa Lidija Čeboskarova (Darija Ljateckaja) i njezina majka (Irina Mazurkevič) zadužuju se kako bi mogle živjeti luksuzno i bezbrižno, a rješenje svojih novčanih nedaća vide u Lidijinoj udaji za bogataša. Ljupka i koketna Lidija poigrava se sa svojim udvaračima Teljatevim (Nikolaj Smirnov), Kučumovim (Sergej Russkin) i Glumovim (Dmitrij Lebedev) „važući“ njihovu platežnu moć i kalkulirajući o isplativosti izbora. Dugovi se i dalje gomilaju, a „mantra“ majke i kćeri jest: „siromaštvo je sramota“. Iako zaluđeni njome, Lidijini udvarači su također i uvrijeđeni pa se odluče grubo našaliti, ukazujući na tek pristiglog provincijalca Vasiljkova (Aleksandr Matvejev) kao na izuzetno bogatog čovjeka. Kako je Vasiljkov zaljubljen u Lidiju i udvara joj, ne prepoznaje njezinu prijetvornost (on ne zna da ga ona smatra bogatašem, a kako naporno radi i skromno živi, nema pojma o spletkama) i oduševljen je svojim brakom. Ubrzo se, naravno, otkriva stvarno stanje, pa se oboje osjećaju prevarenim: ona u svojim očekivanjima, on u svojim osjećajima.
Osim ovog temeljnog zapleta, komedija prikazuje čemu se sve domišljaju likovi kako bi živjeli lagodno i bez rada (to je taj ludi novac ),a uz već nabrojene likove zanimljiv je portret Vasiljkovog sluge Vasilija (odličan Nikolaj Kolosov). Jednostavna scena i doista lijepe haljine (Stefanija Graurogkajte) te glazba (Jevgenij Stecjuk) nadopunjuju ovu komediju, klasično odigranu i bez velikih iznenađenja. Budući da se scene ponavljaju (ne doslovno, već u svojoj suštini), niti dinamika igre ne uspijeva stalno održati pozornost pri gledanju predstave.
Drugi dramski klasik u predstavljanju sanktpeterburških kazališta bio je Molierov „Tartuffe“, više satira, no komedija o „pobožnjacima“, prevarantima i licemjerima spremnim na postupke ispod svake moralne razine. Mada se uvijek ističe Moliereov obračun s crkvenim krugovima, nije manje pokazana lakovjernost i glupost onih koji bez kriterija prihvaćaju sve što čuju, ne mareći za dobronamjerna upozorenja. Na sceni (Nikolaj Slobodjanik) koja nalikuje glumačkoj garderobi i u odjeći (Stefanija Graurogkajte) koja daje naznake raskalašenosti, a sve pojačano video projekcijama (Aleksandr Mališev, Fedor Sokolov) odvija se sukob između pameti i zaluđenosti. Logična pobjeda zla trebala bi biti kazna za glupost, no Moliere koristi kraljevu milost kao deus ex machina i kažnjava zločinca (sjećam se predstave koja je završila istjerivanjem obitelji iz kuće i Tartuffeovim likovanjem – bilo je zbilja potresno).
Maksim Studenovskij kao Tartuffe pokazuje razloge zašto je svojim ponašanjem uspio zavarati Orgona (Sergej Bizgu): on je šarmantan, svira, pjeva (ujedno skladatelj), udvara i da ne znamo da je opak, baš bi bio dopadljiv. Meni osobno, najduhovitija scena jest svojevrsni iskorak iz same komedije, kada Tartuffe i Orgonova supruga (Polina Vorobjeva) pjevaju i uzdišu poznatu pjesmu Sergea Gainsbourga i Jane Birkin „Je t aime“. Vrlo upečatljiva je Dorina (Alena Artemova) dok ostali sudionici, osim pomalo pretjerane gđe Pernell (Galina Bizgu) stvaraju skladan mozaik odnosa. Iako su poneke scene zbilja duhovite (kada Orgon ispod stola sluša svoju ženu i Tartuffa), a pomak prema drugačijem vidljiv, to je i dalje naš dobri, stari Moliere.
Svakako valja pohvaliti i podržati ovakve inicijative HNK u Zagrebu (pa i u drugim sredinama), jer samo ako pogledamo preko ograde, možemo doista procijeniti ono što raste u vlastitom vrtu.