U današnjem užurbanom ili kolokvijalno rečeno živčanom dobu, vrijeme je očito postalo roba, jer ga se „ne želi gubiti“, ni tada kada odlazimo na mjesto koje dobrovoljno odabiremo. Tako, recimo, uoči početka kazališne predstave nezaobilazno je pitanje o dužini njezina trajanja. U pravilu, informacija o dva sata izmamljuje usklik nevjerice, tri sata bolni uzdah, a dulje trajanje nije uglavnom niti moguće pojmiti (osim u slučaju opere jer su ljubitelji opere „malo čudni“). Međutim, kad je slovenski redatelj Tomi Janežič (1972.) najavio predstavu „Još nema naslova“ (Še ni naslova) koju je godinu i pol dana radio s glumcima Slovenskog mladinskog gledališča (Slovensko kazalište mladih) iz Ljubljane prema drami Simone Semenič (1975.) i glumačkim tekstovima te stvorio predstavu u trajanju od deset sati, to nije izazvalo preveliko čuđenje. Naime, „zagriženi“ ljubitelji kazališta sjećaju se gostovanja novosadskog Srpskog narodnog pozorišta 2012.u Zagrebu s Janežičevom interpretacijom Čehovljevog „Galeba“u trajanju od šest sati, pa onda dodatna četiri sata, odnosno cjelodnevni boravak u kazalištu (isključivo vikendom, naravno) postaje svjesni odabir.
Nakon prošlogodišnje premijere (6.10.2018.) u SMG-u, predstava je gostovala na dva prestižna slovenska kazališna festivala i na oba je proglašena najboljom predstavom: na 49. tjednu slovenske drame u Kranju (27.3.-8.4.2019.) i na 54. Borštnikovom susretu (Borštnikovo srečanje) u Mariboru (14.-27.10.2019.). Gostovanje na 54. Borštnikovom susretu, na koje se odnosi ovaj tekst, bilo je u Slovenskom narodnom kazalištu Maribor naizmjence na pozornicama Velike i Stare dvorane u nedjelju 20.10.2019. Žiri u sastavu Uršula Cetinski, Andreja Kopač, Aldo Milohnić, Dora Ruždjak Podolski i Giorgio Ursini Uršič vrlo je svesrdno podržao predstavu „Još nema naslova“ jer osim Nagrade za najbolju predstavu, Tomiju Janežiču dodijeljena je Nagrada za najbolju režiji, glumci Matej Recer i Stane Tomazin nagrađeni su Nagradom za najbolju glumu, dok je Anja Novak (1991.) nagrađena kao najbolja mlada glumica.
Prema tekstovima u pratećem kazališnom programu, ishodište predstave je mit o don Juanu ili Janezu, istovremeno zavodniku žena i drzniku koji ne mari za društvene norme. Budući da je dramski tekst Simone Semenič, koji je zapisan kao repetitivan, isprekidan vlastitim pričama glumaca, teško je u svakom trenutku pratiti ovo obilje „materijala“ pa su tako neke priče upečatljivije od drugih, što je nesumnjivo ovisno ne samo o izvođačima, već i o primateljima, a možda i o trenutku interpretacije. Razlog za dugo trajanje predstave objašnjava se kao želja da se svaka odabrana priča iznese na razumljiv način i bez pritiska na glumce. Osim spomenutih, nagrađenih glumaca, u predstavi sudjeluju SMG- ovi glumci Neda R. Bric, Daša Doberšek, Boris Kos, Draga Potočnjak, Blaž Šef i Matija Vastl, gostujući sudionici Nataša Keser, Mirjana Medojević i Daniel Day Škufca te redatelj i dramaturg predstave Tomi Janežič kao pripovjedač i koordinator. Već njegova uvodna napomena da je „život pad iz luknje u luknju“ (slovenski, ali i hrvatski kajkavski izraz za rupu) na grub, ali vrlo precizan način daje naslutiti da je sve između te dvije „luknje“ moguće, uz napomenu da je svaka priča istinita (mada ne mora biti nužno autobiografska).
Budući da se predstava naizmjence (uz stanke) odvijala na dvije pozornice, pri čemu publika sjedi u prostoru igre, pojam laboratorija koji spominje redatelj ne ostaje samo na razini glumačkog ansambla, već obuhvaća i gledatelje: u glumačkim pričama mogu prepoznavati vlastita iskustva, a pri tome reagirati. Meni je osobno bila prilično mučna scena nadomak mojih nogu, kada je, uz dramatičnu glazbu, anđeo Rafael silovao djevojku koja ga je zazivala da dođe po njezinu dušu: ne samo da je goli krupni muškarac s bijelim krilima navalio na naglašeno mršavu djevojku uvjerljivo simulirajući nasilni odnos, već je ono istinski zastrašujuće bila njihova blizina. Možda izvrstan pokazatelj, da marimo samo za ono što se zbiva u našoj neposrednoj blizini, dok nas se udaljene pojave zapravo ne tiču. Zbivanja i likovi zapisani u dramskom predlošku, poput mlade djevojke stradale u prometnoj nesreći za čiji se život bore u bolnici , radnica u tvornici za preradu pilića ili šezdesetogodišnje žene koja se uređuje za ljubavni sastanak, nadopunjeni i isprepleteni „ispovijestima“ koje govore o ljubavi, seksu i moći, zbivali su se na pozornici Velike dvorane.
Svaka pojedina situacija imala je sasvim drugačiji scenski izgled i atmosferu zahvaljujući scenografu Branku Hojniku, prigodno oblikovanom svjetlu (David Cvelbar, Tomi Janežič) i glazbi po izboru samih sudionika. Odjeća (Marina Sremac) i perike, odnosno promjene frizura, usprkos uzajamnim obraćanjima glumaca pravim imenima osiguravali su uživljavanje u nove situacije i prihvaćanje novih likova. Osim doslovnih stanki u trajanju od pet do četrdeset pet minuta, pratili smo seriju kraćih izvedbi kao „odmor“ od glavnog toka zbivanja. Bili su to nastupi glumca Staneta Tomazina na pozornici Stare dvorane (dok se preuređuje scena u velikoj dvorani), a njegove su priče uzrokovane „inspirativnim frustracijama ili fruspiracijama“, kako ih je sam opisao. U „glavnoj predstavi“ Tomazin glumi binskog radnika, ali on bi želio biti don Juan… Izuzetno duhovit i predan, Tomazin u četiri zgode opisuje sebe kao don Juana na pozornici i u životu, da bi se u završnoj epizodi po ljestvama penjao u ložu i razbacivao bojom po gledalištu (prekriveno najlonom) dovodeći zaigranost do vrhunca.
U predstavi se za razrješenje neke situacije neprekidno spominje nužnost da se dogodi čudo, ali čudo koji puta izostane. Međutim, uopće ne čudi da predstava „Još nema naslova“ izaziva veliko zanimanje publike, budući da se radi o zanimljivom kazališnom eksperimentu, ali i prigodi da svaki pojedinac preispita svoju izdržljivost i ljubav prema kazalištu.