Predstava „Malograđani“ Maksima Gorkog u režiji Paola Magellija prva je premijera zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella u sezoni 2019./2020. (4.10.2019.). Ruski (sovjetski) književnik Aleksej Maksimovič Peškov (1868.-1936.) pseudonima Maksim Gorki, proglašen je za prvog proleterskog pisca (Staljin) i predstavnika socijalističkog realizma. Poznatiji po svojim proznim djelima, Gorki je prve drame „Malograđani“ i „Na dnu“ objelodanio 1902. (premijera „Malograđana“ u Hudožestvenom teatru 26.3. 1902.).
Prema navodu Marijana Matkovića (pogovor drami „Malograđani“, prijevod Milan Đoković, Nakladni zavod Hrvatske, 1949.): „Gorki nije nikada bio zadovoljan tom svojom dramom…“. Analizirajući spomenutu dramu, Matković nalazi: „Tehnika je drame Čehovljeva…“, da bi malo kasnije napisao: „Prelivši takvu atmosferu svojim blagim lirizmom, ispunivši je osobama koje jalovo čeznu za boljim životom, stvorivši štimung bespomoćnog propadanja, Čehov bi kod toga stao – Gorki je pošao dalje.“ Naime, Gorki suštinu međuljudskih odnosa temelji na sukobima: suprotstavlja obrazovanu djecu (mada relativno društveno neuspješnu) i njihove roditelje, a podržavanjem onih djelotvornih (Nil: „Gazda je onaj, tko radi“) nudi slutnju ideološkog sukoba (Nil je prototip revolucionara). Međutim, dok je odlazak odlučnih i snažnih iz malograđanske sredine definitivan, oni kolebljivi će se vratiti, baš onako kako Teterev tješi Besemjonova kada on zdvaja radi sinovljeva odlaska: „(…) Sin će ti se vratit. (…) Bit će u svoje vrijeme i pohlepan i isto kao ti samouvjeren i surov. Čak će biti i nesretan, isto onako, kao ti sada… život teče, starče – tko ga ne stigne, ostane sam…“.
Glavni „malograđani“ su Besemjonov (Boris Svrtan) i njegova supruga Akulina (Ksenija Pajić), njihova neodlučna i zbunjena djeca Petar (Živko Anočić) i Tatjana (Tena Nemet Brankov), a oni su okruženi više-manje neuspješnim pojedincima poput dalekih rođaka Perčihina (Enes Vejzović) i njegove kćeri Polje (Ivana Roščić), njihovo troje stanara: vesele udovice Jelene (Barbara Nola), filozofski obojenog crkvenog pojca Tetereva (Ranko Zidarić) i studenta Šiškina (Andrej Kopčok), dok su kuharica Stepanida (Bojana Gregorić Vejzović), Tatjanina prijateljica Cvetajeva (Jelena Miholjević) i doktor (Nenad Cvetko) pomalo promatrači. Na suprotnoj strani je Besemjonov posinak, strojar Nil (Janko Rakoš) koji svojim postupcima (ženidbom s Poljom prema vlastitim pravilima) unosi pomutnju u obitelj, pa se tako zbog njega Tatjana pokušava ubiti (nesretno zaljubljena), a Jelena uspijeva Petra nagovoriti na odlazak (barem na kratko, prema Teterevoj prognozi).
Pomalo slutim zašto je Gorki tu svoju dramu prepravljao, ali nisam sasvim sigurna zašto je tako privlačna današnjim kazalištima (lipanj 2018. HNK Varaždin, redateljica Helena Petković): učmalost i prizemnost jesu svevremeni, ali ne vjerujem da ne postoji neki suvremeni komad na tu temu (nije li pomalo indikativno da se koristi izdanje na hrvatskom jeziku iz 1949.?). Željka Udovičić Pleština, čini mi se, nije ozbiljnije intervenirala, ali su Magellijevi redateljski postupci nastojali otežati kretanje glumcima jakom kosinom (Lorenzo Banci) koja valjda simbolizira labilnu ravnotežu njihovih života?!
Prilično je veselja u gledalištu izazvala vjetrušina koja je pozornicom pronosila razne predmete (uključivši i dječja kolica) podcrtavajući potrebu provjetravanja malograđanštine (eto meni opet u pomoć Matkovićev esej: „Vrata što ih je otvorio u mračni dom Vasilija Vasiljeviča Besemjonova, neće nikada više zatvoriti: promaja, koja je nastala na Čehovljevoj sceni malograđanskog, jalovog živovanja, pretvorit će se kasnije u orkan otvorene nepomirljive borbe dva fronta.“), ali razlog za omiljenu pjesmicu „Despacito“ (Polako) na završetku predstave nisam dokučila (početna i završna scena prolaska vlaka mi je simpatična, ali …?).
Tamna odjeća (Marita Ćopo) s ponekim veselim iskorakom (Jelenine haljine) valjda služi podcrtavanju turobnosti, ali onda nije jasno zašto praktički svi glumci viču. Izuzetak je Živko Anočić koji je, meni osobno, najuspjelije dočarao svoj lik gubitnika, čovjeka bez vlastite volje, idealnog da ga mijese oni jači od njega. Ostali protagonisti, uglavnom, ne uspijevaju održati cijelo vrijeme (predugog) trajanja predstave svoje likove na istoj tenziji pa tako krenu vrlo dobro (Svrtan, Zidarić, Rakoš) i onda se nekamo „pogube“ (Vejzović ipak ostaje tu). U malograđanskom miljeu ženski su likovi uglavnom stišani pa ne razabirem zašto „naše“ malograđanke tako ekspresivno oblikuju svoje likove. To ne dolazi u tolikoj mjeri do izražaja u liku Polje (Roščić) jer je po svojoj strukturi ona ambiciozna i spremna za promjene.
Na početku drame „Malograđani“ kaže Tatjana: „Život lomi ljude bez larme, bez buke… bez suza… neprimjetno.“ A nešto slično čini i kazalište, ponekada i ponegdje, svojim gledateljima.