Gledajući sezonski kazališni repertoar, koji puta nije sasvim jasno zašto se neki naslov zatekao na programu: donijela ga voda, napuhao vjetar, ispunila se nečija davna želja…? No, oko prve dramske premijere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke (suradnja Hrvatske i Talijanske drame) u sezoni 2019./2020 dvojbe nema: predstava „Prava komedija“ (3.10.2019.) posljedica je prepiske (prepirke) između novinarke i kazališne kritičarke  riječkih novina „Novi list“ Kim Cuculić i ansambla Hrvatske drame riječkog HNK.

Evo djelića izvještaja spomenute kritičarke s početka konferencije za novinare uoči premijere u kojoj citira intendanta Marina Blaževića: „Jedan od motiva je situacija uzajamne iritacije između Novog lista i Hrvatske drame, koju je izazvao osvrt na kazališnu sezonu 2017./2018. novinarke i kritičarke Kim Cuculić  koji je bio naslovljen „Hrvatska drama kao najslabija karika“. Uslijedila je reakcija članova ansambla Hrvatske drame, koja je objavljena u Novom listu. Razvila se polemika u kojoj je Cuculić u svom odgovoru napisala da joj na repertoaru „Zajca“ kronično fale „prave“ komedije na kojima bi publika napokon „pucala od smijeha“. Tako smo došli na ideju predstave kojom propitujemo što bi to bila „prava“ komedija, a jedna situacija međusobne iritacije dobila je lijepi ishod. Dok su s jedne strane glumci Hrvatske drame riskantno ušli u prostor novinskog teksta, tako sada kritičarka Novog lista ulazi u prostor kazališta što je – mislim – fenomenalan ishod turbulentnog odnosa.“ 

Dakako, da čak i dobroćudna negativna reakcija na nečiji rad (a javno djelovanje je izloženo pa je podložno mišljenjima i  komentarima) može izazvati nezadovoljstvo (po onoj staroj kartaškoj – tko gubi, ima pravo da se ljuti), čak uvrijeđenost i svađu, ali baš iritaciju?! U konačnici „turbulentnog odnosa“ nastala je predstava sastavljena od devet priča i  glazbenih  poveznica u režiji različito profiliranih autora s namjerom da propituju duh komičnog, satiričnog, grotesknog – ukratko smiješnog (čime se opravdava naziv omnibus). Koncept predstave osmislili su Marin Blažević (dramaturg, teatrolog, operni redatelj i intendant riječkog HNK) i Renata Carola Gatica (redateljica i ravnateljica Hrvatske drame riječkog HNK), dramaturzi predstave su Luka Bosanac i Nataša Antulov, prigodnu scenografiju za svaku priču osmislio je Dalibor Laginja, dok je glumce odjenula Manuela Paladin Šabaović (neke su haljine upravo božanstvene!) uz iznimku priča kada su poslužili kostimi iz prijašnjih predstava.

Prva priča dramaturga Gorana Ferčeca i redatelja Matije Ferlina  monodrama je „Komad za prilike“ u kojem Tanja Smoje pokušava izvesti monologe zanimljivih dramskih junakinja (pa čak i vlastitu priču), no ne uspijeva jer ju svaki put ubiju (pa tako napokon ostane ležati do kraja jaaaako duge predstave u kutu pozornice). Glumci Nikola Nedić i Mario Jovev čine duet „Žlice &Gitara“ pa se kao autori glazbe i teksta pjesama uglavnom pojavljuju kao poveznica i komentar. Nakon projekcije uvećanog spornog teksta o Hrvatskoj drami, Kim Cuculić je iz bočne lože pročitala  nekoliko rečenica (nakon dramatične najave njezinog pojavljivanja u predstavi očekivala sam više; uostalom zbog prirode kritičarskog  posla ovo je bilo i ostalo jedino osobno pojavljivanje u predstavi).

Drugu priču pod nazivom „Životinjska posla“ osmislila je i režirala glumica Jelena Lopatić, ali u toj glumačkoj zabavi nisam pronašla ništa smiješno osim možda povremeno iskorake Jasmina Mekića i Giuseppea Niccodemoa (član Talijanske drame kojeg sam već uočila zbog izražajnosti). U priči „Nitko me ne voli“ redateljica Olja Lozica se poigrava ovom plačljivom frazom, nudeći u zamjenu za ljubav – žderanje. Olivera Baljak  proždire pečeno pile, drugo pile gazi pa ga „oživljava“, a  željenog muškarca (Aleksandar Cvjetković) i prijateljicu (Biljana Torić) gađa krumpirima.  Meni cijela ova groteska koketira s grozomornim (daleko od toga da ne volim pečene piliće).

Posegnuvši za ulomkom iz Beckettove drame „U očekivanju Godota“ Edvin Liverić je ponudio varijacije na zadanu scenu  u izvedbi Deana Krivačića i Edija Ćelića naslovivši ih „Ovisno o kontekstu“ (dobro, i?). Kazališni enfant terrible, redatelj Miran Kurspahić uz pomoć dramaturginje Rone Žulj „razbucao“ je Čehovljevog „Galeba“ u priči nazvanoj „I galebove ubijaju, zar ne?“, prepričavajući u deset minuta sve ključne scene, osobe i odnose. Inzistirajući na felaciju i pretjerujući u spolnom općenju između Nine i Trigorina, ova duhovito zamišljena izvedba gubi na komičnosti i dobiva na  gadljivosti (šteta jer  Kurspahić zbilja zna biti jako, jako duhovit).

Glumica Biljana Torić u priči „Opet ona“ autora i redatelja Ivana Penovića (1992., redatelj koji je očarao publiku predstavom „Katalonac“, a mene predstavom „Flex“) tragikomično (zapravo bolno) nas podsjeća na politički vrh vrhova. Izjava da stvarnost nadmašuje i najsmjelije maštarije, ovdje se pojavljuje u svojoj punini: pozdravni, ujedno  promotivni govor političarke nije, nažalost, izmišljen i Penović je tekst samo malo posložio i pretjerivanjima „ublažio“  navode („uzeti krušku i otići na gnojište“). Ako ne znate što označava termin „galgen humor“, izvrsna je prilika da naučite – valjat će vam!

Redateljica Natalija Manojlović i dramatičarka Una Vizek u priči nazvanoj „Živi red“ prilično su duhovito prikazale  naprednu tehnologiju kojom se ograničavaju obične ljudske potrebe, a kao sveznajuća blagajnica  bila je odlična Jelena Lopatić. Drama „Žuta crta“ autora i redatelja Saše Anočića prikazuje svemoć birokracije , a Domagoj Janković i Karlo Bernik, studenti Glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku odlično su se snašli u ovoj suludoj priči.  Ipak, čini mi se da nije bilo potrebe za „pravnim lijekom “ – ispijanje ejakulata na pozornici odavno već ne izaziva grohot. Selfie, odnosno tekovine suvremene tehnologije u pretjeranoj upotrebi mogu biti doista smiješni, pa ne znam zašto se to nije dogodilo u posljednjoj autorskoj priči, neverbalnoj  „Komediji civilizacije“ Zijaha Sokolovića.

Ako je predstava „Prava komedija“ trebala biti smiješna – meni nije bila. Ako je trebala propitivati razne situacije i zgode koje izazivaju smijeh ili podsmijeh – nisam primijetila.  Ono što me doista čudi jest sljedeće: ako se okupe daroviti glumci, tekstopisci i redatelji, zašto je rezultat takav kakav je („kilavo dijete“)? Nadam se da su se barem sudionici zabavljali. Možda su se čak i smijali. Ja nisam. Ja sam uzdisala…