Film „Lomeći valove“ (1996.) redatelja Larsa von Triera (1956.) potresao je svojedobno gledatelje ne samo bizarnom pričom, već obiljem emocija (Emily Watson kao Bess) i izuzetnom vizualnom učinkovitošću. Budući da se filmski medij prilično razlikuje od kazališta (između ostalog fiksiranošću kadrova), ne iznenađuje želja kazališnih umjetnika da postojeći filmski scenarij pretoče u kazališnu predstavu, pa je tako redateljica (i glumica) Myriam Muller (1971.) posegnula za scenarijem spomenutog filma (Lars von Trier, David Pirie, Peter Asmusse; scenska adaptacija Vivian Nielsen) i postavila predstavu „Lomeći valove“ u produkciji luksemburškog Les Theatres de la Ville, a gostovanjem spomenute predstave u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb (28.9.2019.) počeo je 17. festival svjetskog kazališta (28.9. – 3.10.2019.).
Priča se zbiva u zatvorenoj, religioznoj, konzervativnoj i patrijarhalnoj sredini koja ne voli, ali trpi strance (strankinje koje su udaju za lokalne muškarce i prihvaćaju zadani način života zajednice) i najgore što se može dogoditi nekome jest izopćenje iz zajednice. Pastor (Valery Plancke) je vrhovni autoritet i mada pastva naoko odlučuje o svemu, njegova je odluka neupitna. Zato odluku o Bessinoj (Chloe Winkel) želji da se uda za Jana, radnika na platformi (Jules Werner) mora odobriti zajednica, pa nije iznenađujuće da se donosi u crkvi (izuzetno sugestivna minimalistička scenografija Christiana Kleina). Iako nevoljko, zajednica dozvoljava vjenčanje, a njih dvoje, pomalo „pomaknuta“ Bess i robustni Jan, oličenje su nepatvorene zdrave radosti, ljubavi i erotike (izvrsna scena svlačenja u polumraku). Izuzetne su scene Bessina „razgovora“ s Bogom jer Chloe Winkel ujedinjuje pobožnu, prostodušnu mladu ženu koja se moli Bogu da njezin ljubljeni muž ostane što dulje s njom i strogo Vrhovno Biće koje ju razumije, ali i kori.
Korištenje kamere (Sven Ulmerich) i videa (Emeric Adrian) kako bi se dočarali vanjski prostori ili prikazali neki prizori (sjećanja) dobro se uklapa u razvoj zbivanja. Usporedno sa srećom Bess i Jana, pratimo kruti život zajednice, u kojoj je žena, po definiciji, patnica. Tom čekanju i trpljenju pridružuje se Bess Janovim odlaskom na platformu: ona sve podređuje njihovim telefonskim razgovorima, ne mareći za pastorova upozorenja o zanemarivanju vjerski dužnosti. Ali, Jan doživljava nesreću i ostaje uzet (kroz staklenu plohu u pozadini pratimo zbivanja u bolesničkoj sobi), što Bess shvaća kao Božje ispunjenje njezine želje da joj se muž što prije vrati kući. Njezina su kajanja duboka i bolna, pa je ona, emotivno krhka, spremna za pokoru. Teško je razumjeti zbog čega Jan od nje traži da se podaje drugim muškarcima i to mu kasnije prepričava, ali Bess to prihvaća. Mada je to daleko od njezine naravi i njezinih želja, mada zna da je to vodi izopćenju iz zajednice, Bess Janovu uzetost smatra svojom krivnjom (zbog sebičnosti) i teži iskupljenju. Decentni redateljski zahvati (projekcijama ili pokretima na daljinu) prilikom prikaza Bessinih općenja ne umanjuju mučninu samog čina. Njezina iskupljenja postaju sve drastičnija do nasilne smrti, nakon čega vidimo Jana kako hoda( uz štaku , ali hoda).
Pomakom priče s bizarnih scena prema Bessinim dubokim emotivnim proživljavanjima od djetinje radosti preko iskonske tuge do predanog kajanja i iskupljenja, Myriam Muller je predstavi dala drugačiju, manje eksplicitnu dimenziju u odnosu na film. Kazališna predstava „Lomeći valove“ je potpora bezazlenom biću u borbi za komadić sreće; po cijenu vlastita uništenja. Jer Bog je strogi sudac, a njegovi zemaljski posrednici naglašeno temeljiti.