70. Dubrovačke ljetne igre obiluju najrazličitijim glazbenim i scenskim priredbama, pa je kao jedan od vrhova bio željno očekivan nastup Baleta Marijanskog kazališta iz Sankt Peterburga, grada kojeg nazivaju ruskom kulturnom prijestolnicom. Spomenuti balet (u doba dok se grad zvao Lenjingrad, balet je bio poznat pod imenom Kirov) ima dugu i slavnu prošlost čiji počeci sežu od kraja 18. stoljeća i vezani su uz dolazak stranih koreografa u Rusiju, tako da su se među umjetnicima našla imena kultnih plesača/ica i koreografa. Osim pojma ruske baletne škole, uz Marijansko se kazalište (usporedno s moskovskim Velikim kazalištem) vezuje epitet jednog od najboljih svjetskih baletnih ansambala.
Njihovo dvodnevno gostovanje dovelo je u dubrovački park Gradac balet u dva čina „Četiri godišnja doba“ u koreografiji Ilja Živoja na glazbu Maxa Richtera (opisanu kao rekompozicija Vivaldijeve skladbe „Četiri godišnja doba“, osvrt na izvedbu 4.8.2019.). Ilja Živoj svoju je suradnju s baletom u Marijanskom kazalištu počeo kao plesač, a spomenuta je predstava njegova prva cjelovečernja koreografija (19.6.2017.) za koju je nagrađen poticajnom nagradom „Zlatna sofita“.
Motiv za koreografiju, kako piše u pratećoj programskoj knjižici, Živoj je našao upravo u Richterovoj obradi Vivaldijeve glazbe: „Za mene je ta glazba genijalna i jako sam sretan što mogu raditi s njom. Izmjena godišnjih doba je mnogo više od promjena vremena, ona simbolizira sve što se događa na Zemlji. Smrt slijedi život, jedno stanje prelazi u drugo, a sve te beskrajne promjene postoje od kako je svijeta. Moja „Godišnja doba“ također su ciklus sa stalnom izmjenom emocija i stanja: ljubavi, mržnje, ravnodušnosti, prve iskre i velike tame. Moji likovi uvijek su suočeni s izborom, boreći se sami sa sobom i jedni s drugima, iako predstava nema jasnu priču.“
Mada je Živoj vrlo precizno opisao htijenja svoje koreografije, nije baš u potpunosti postigao rečeno, jer je već vizualni dio bio malo čudan. Naime, vjerojatno zbog gostovanja, scenografija (Živoj) je bila reducirana u odnosu na originalnu, tako da su se koristili samo travnati „tepisi“ i grmlje (zgodno se na pozornicu „navirivalo“ okolno drveća i veseli polumjesec u pozadini). Iako je odjeća (Sofia Varianin) bojama pratila promjene godišnjih doba, sve je bilo malo isuviše doslovno (ružičasta, crvena…cvjetići, listići), dok je oblikovatelj svjetla Konstantin Binkin vrlo predano obavio svoj dio posla.
Meni je pomalo zbunjujuća bila sama koreografska koncepcija u kojoj je samo drugi dio (ljeto) bio zaista atraktivan, dinamičan i na razini suvremenih baletnih promišljanja. Tamo sam prepoznala sve one Živojine namjere iznesene u knjižici – istinsku komunikaciju, osjećaje, zanimljive i složene plesne pokrete. Osim što su mi koreografske zamisli povremeno bile doista banalne, niti izvedba nije u potpunosti opravdala moja očekivanja – uz iznimku glavnog plesnog para. Skladna, fragilna i izuzetno atraktivna Ekaterina Kondaurova uz partnera Romana Beljakova pokazala je kako bi to trebalo izgledati i zbog čega je sanktpeterburški balet tako omiljen. Preostala četiri para bili su vrlo mladi plesači, članovi corps de ballet, pa im se potkradala poneka nespretnost koju malo zahtjevniji ljubitelj baleta odmah vidi…