Sofoklova tragedija „Antigona“ ubraja se među najpoznatija djela književno-kazališnog nasljeđa, što je vidljivo i po njezinoj omiljenosti u suvremenom kazalištu. Osim što ima čvrstu i suvislu priču, pojavljuju se snažno profilirani karakteri, a uspješno se može izvoditi u komornom ili cjelovitom obliku. Budući da su u davna vremena gledatelji tijekom kazališnih svečanosti satima i danima sjedili i uživali (ili protestirali) u kazališnom činu, teksta je bilo puno i skoro sam sigurna da nitko nije želio „štrihati“. Ali vremena se mijenjaju, pa tako i običaji (Ciceron: „O tempora o mores“) tako da zbog lova na goli sadržaj sve manje uživamo u ljepoti rečenica.
U sklopu Mittelfesta 2019. (12.-21.7., Cividale del Friuli) zemlja u fokusu bila je Grčka, pa je umjetnički voditelj Haris Pašović pozvao (15.7.2019., crkva svetog Franje) predstavu „Antigona“ u režiji Konstantinosa Ntellasa (1976.) i produkciji Delta Pi (Atena) nakon njezine prošlogodišnje prezentacije u Epidaurusu.
Tek ovlaš podsjećanje na sadržaj: prilikom sukoba oko vlasti, pobili su se braća Eteoklo, na strani tebanskog vladara Kreonta i Polinik, prognani i time odmetnuti napadač. Kreont uz počast pokapa Eteokla, dok Polinika smatra izdajicom i njegovo tijelo prepušta psima. Njihova sestra Antigona smatra obitelj važnijom od političkih pravila i usprkos Kreonotovoj naredbi održava obred za Polinika. Kreont kažnjava njezinu neposlušnost i osuđuje je na polaganu smrt zatvarajući je u grobnicu. Dakako, ne ide to tako na brzinu, nego se o vlasti i poslušnosti vladaru razglaba dugo i strastveno, a pojavom proroka, kora, Antigonine sestre, zaručnika ujedno Kreontovog sina i još ponekog, stvara se živa slika polisa. Pobuna pojedinca i njegovih moralnih normi (u ovom slučaju obitelj kao imperativ) nasuprot nametnutih pravila vlastodržaca (i to u zemlji koja se diči izumom demokracije) izuzetno je zahvalna tema i neupitno vodi tragičnom kraju.
Iako je franjevačka crkva po svojom prostornoj koncepciji dvoranska (bez stupova, niša, pregrada), Andreas Skourtis je raslinjem vrlo vješto dočarao škrti krajolik, posuvši zemljom i biljem pod na kojem su se nalazili protagonisti i pozornicu na kojoj su sjedila djeca i starci. Spomenuti sudionici na pozornici (starci su u dva navrata i zapjevali) su mještani Cividalea (u drugim sredinama mještani tih drugih naselja), koji nijemo prate zbivanja podno njihovih nogu (kao što je to vjerojatno nekada bilo u polisu i danas je, posve očigledno u našim vlastitim sredinama).
Šestero glumaca izmjenjuju svoje djelovanje nastupajući kao kor (glazba Alexandros Ktistakis) odnosno kao pojedini zadani likovi (Kreont K. Ntellas, Antigona Despoina Dorina Remediaki), ponekad prelazeći između uloga ili čak tvoreći zajednički jedan lika (kao proroka Tiresiju). Mada je pristup bez nekih sadržajnih ili izvedbenih pomaka, radi se o bezvremenoj situaciji pa su likovi odjeveni obično, sadašnje (Konstantina Mardiki) jer su važniji odnosi među njima nego inzistiranje na gdje i kada.
Predstava se izvodi na grčkom (uz isključivo talijanski prijevod), pa zahvaljujući dobro poznatoj priči i međuodnosima, moglo se pratiti tko, što i zašto radi (malo je ovo s Tiresijom bilo zbunjujuće, ali srećom proroci obično djeluju jako dramatično…). Meni je (kao skoro svaka) predstava bila malo preduga, ali je silno upečatljiva svojom vizualnom komponentom i još više predanošću izvođača. Upravo to labavo zajedništvo između šutljivog polisa (mještana koji šutke sjede i motre protagoniste) i aktivnih likova u borbi mišljenja čije su posljedice tragične (posebice za takozvane kolateralne žrtve, kako se to popularno voli zvati) nudi tu bezvremenost ove tragedije. I zato nije neobično da se Pašović, govoreći o Antigoni i njezinom postupku, dotakao njemačke brodske kapetanice koja se oglušila o naredbu talijanskih vlasti i nesebično spasila od utapanja afričke imigrante. Antigona sada i tu…