Napomena: kritika je izvorno objavljena 20. lipnja 2019. u Vijencu, br. 660

Projekt Inkubator, kako stoji na mrežnoj stranici ZKM-a, „osmišljen je kao platforma kojom članovi ansambla ZKM-a razvijaju vlastiti autorski izraz u širem izvedbenom kontekstu te time predstavlja prostor snažne kreativne energije i autorskog razvoja“. Usprkos osipanju i padu posljednjih godina, ZKM je i dalje jedan od potpunijih ansambala, s nekoliko članova koji imaju potrebu za izražavanjem i izvan scene. Primjerice, dojučerašnji član Edvin Liverić iza sebe ima više odličnih režija, a Kristijan Ugrina nekoliko autorskih projekata usmjerenih djeci. Upravo njih dvojica dobili su priliku prvi oblikovati projekte u sklopu Inkubatora, no s bitno različitim rezultatom. Liverić je stvorio izvrsnu i potresnu predstavu „Velika bilježnica“, dok je Ugrinin „Zdrav i čisti dom, to je baš po mom“ slabašna i prvoloptaška kič-predstava koja ne bi trebala imati mjesta u repertoaru iole ozbiljnijega kazališta za djecu.

Priliku da postane treći kamenčić Inkubatora dobio je Filip Nola, čiji je novi tekst, „Tri X i ja“, istina, otvorio vrata i pokrenuo kreativne energije mladoga tima, postavši pritom doduše i ključan kamen spoticaja cijelom projektu. Riječ je, naime, o komadu s kojim gledatelj ne zna što bi. U žarištu je radnje razgovor za posao koji se pretvara u seksualno napastovanje, odnosno projekciju seksualnih maštarija. I sve bi bilo super (ili barem bolje) da je to to. Predstava u gledateljima možda ne bi promijenila pogled na svijet, ali bi bila jasna, konkretna, (možda) zabavna i zavodljiva. No radnja, oblikovana poput već više puta viđena trilerskog razotkrivanja u sigurnosti izolacije, pomalo podsjeća na maltretiranje, žensku podčinjenost u muškom svijetu i seksualnu privlačnost kao ključ (ne)uspjeha, no ni u jednom smjeru ne odlazi dalje od asocijacije. Samim time promatrač ima osjećaj da mu autor sve vrijeme baca lažne mamce, ostavivši ga na kraju gladnim.

Ne uhvativši se za lažne mamce, redateljica Arija Rizvić, u surežiji s autorom Nolom, na sceni je naglasila seks, u prvi plan stavivši igre na kauču i oko njega, nenametljivo ih kočeći u kulminacijskim točkama. Osim što je time odgađala sam čin, tijek je radnje efektno prelijevala u osobine likova i odnosa. I iako je igra tijela i (seksualnih) frustracija uglavnom fino tekla, predstava nije mogla pobjeći od problema sama predloška – jednostavno joj je nešto (ključno) nedostajalo. Ako je riječ samo od seksu, predstava je trebala napraviti korak-dva dalje u tom smjeru. Ako je, pak, htjela poručiti još nešto, trebala je to i učiniti.

Rupe u ideji prelile su se u rupe u karakterima, koje je mladi glumački tim pokušao maksimalno utišati. Paško Vukasović dobro se snašao u ulozi kidnapera, uspješno prelivši lik iz uljuđenoga vlasnika firme u dozirano okrutna kidnapera, cijelim tijekom plešući između diskretnih osmijeha i brige. Anđela Ramljak imala je najnezahvalniju ulogu u oblikovanju slabašnoga lika Petre, kidnapirane kandidatkinje s figom u džepu. U prvom dijelu predstave bila je odveć sputana, da bi tu sputanost potom prelila u poduzetnost i senzualnost, dobro se noseći s nezahvalnim glumačkim zadacima. Petra Svrtan, kao druga kidnapirana kandidatkinja Iva, zauzela je oprečnu poziciju – poduzetnost kroz koju je progovarala želja za poslom, a koja se putem (ras)topila u zbunjenosti i izgubljenosti. Mateo Videk opušteno je oblikovao lik novoga kandidata u trenutku kad su se otvorile sve karte.

Predstava je u cjelini bila podređena glumačkoj igri, od kostima Marte Žegure, koji su podcrtali izazovnost glumica, do scenografije koju je Filip Nola ogolio na dva pokretna dijela kauča i uzak paravan/kupaonicu. U tom minimalizmu (scenskom i sadržajnom) bilo je prostora, ali i potrebe za naglašenijom koreografijom tijela u pokretu, koju je Dina Ekštajn propustila.

Zaključno, predstava „Tri X i ja“ odškrinula je vrata scenskom istraživanju seksualnosti, no nije otišla do kraja, ni u tom, ni u drugim potencijalnim smjerovima, ostavivši gledatelje nezadovoljenima. A možda je to i bila namjera?