Drag  mi je latinski jezik jer ne samo da je melodiozan i dostojanstven u isti mah, već obiluje sentencama koje kratko i britko pokazuju istinsko stanje stvari. Tako na primjer „Nemo propheta in patria“ u prijevodu „Nitko nije prorok u domovini“ podrazumijeva kako je lakše steći priznanje izvan vlastite sredine (dakle, i drugdje postoji ono što volimo svojatati kao „hrvatski jal“) odnosno kako je uspjeh vani ponekada slatka osveta „svojima“.

Gostovanjem Beogradskog dramskog pozorišta (6.6.2019.) u Satiričkom kazalištu Kerempuh na 43. Danima satire s predstavom „Ničiji sin“ Mate Matišića u režiji Marka Misirače (4.10.2018.) i nagradom autoru za najbolji tekst („Gorak i potresan, provokativan i drzak, nesmiljen i sućutan komad“), počelo se špekulirati oko Matišićeve „Posmrtne trilogije“ (drame „Sinovi umiru prvi“, „Žena bez tijela“ i „Ničiji sin“) i uprizorenja u hrvatskim kazalištima. Valja odmah reći da su sve tri drame postavljene na hrvatskim pozornicama (i prozivani „Ničiji sin“ u Rijeci), ali i u „regiji“, u čemu posebno treba istaknuti kazališta po Srbiji (uokolo, a ne samo u relativno kozmopolitskom Beogradu), s nadopunom da se „Ničiji sin“ igra u BDP-u na hrvatskom jeziku (poštujem izbor  teme i jezika; sjetimo se krike i vike na Frljića kada je u SK „Kerempuh“ postavljao Nušićevu „Gospođu ministarku“ na originalu!). 

Obiteljski psihološki triler sa snažnim političkim nabojem, tekst se bavi postupcima ljudi u izuzetnim okolnostima  i vrlo je teško biti sudac , jer „znamo što jesmo, ali ne znamo što bismo mogli biti“ (Shakespeare). Je li za osudu postati ljubavnicom (Danica Ristovski) zatvorskog čuvara (Aleksandar Alač) da bi se olakšalo muževo (Miodrag Krivokapić) tamnovanje? Postati potkazivačem da bi se sačuvao život? Iskoristiti sinovljev invaliditet za političku karijeru? Ucjenjivati i spletkariti iz koristoljublja ili ubiti radi vlastite zaštite? Sve same grozote koje možemo relativizirati rečenicom: „Tko je od vas bez grijeha , neka prvi (na nju) baci kamen“ (Isus u obrani preljubnice). Naravno da postoje  moralni zakoni, ali  također je nepobitna činjenica da kontekst određuje postupak.

Misirača pušta glumcima njihov ritam ne zadirući suštinski u radnju (dramaturg Ivan Velisavljević), ali je podvlači glazbom (Branislav Pipović) osobito ponavljajući pjesmu „Una canzona non cantabile“ (Elizabeta Lukić, Branislav Pipović). Scena prikazuje stan dobrostojeće građanske obitelji (Boris Maksimović) nakrcan (metaforički) ogledalima, dok se kostimografkinja Tatjana Radišić poigrava detaljima (političar Izidor odjeven je u kućni haljetak s hrvatskim grbom na prsima). Stariji gledatelji sigurno su razdragano gledali Miodraga Krivokapića (Izidor), kazališnog prvaka zagrebačkih kazališta (Gavella, HNK) i omiljenog Mačka iz televizijske serije „Mačak pod šljemom“, ali moram reći da je pravi glumački dragulj predstave bio Vladan Milić (1985.) kao Ivan, osakaćeni hrvatski branitelj. Razočaran i nesretan, ogorčen na sebe i sve oko sebe, potresen spoznajom o posljedicama rata i vlastitoj pogrešnoj procjeni, te otkriću tko mu je otac, odlučuje  izazvati incident koji bi ga usmrtio. Tako on, nakon niza ekscesa, u posljednjoj epizodi u bolnici, dok njegovi suborci pjevaju Thompsonove pjesme, pjeva četničke pjesme, jer ih je naučio u logoru (znači, ipak je istina?!), čime izaziva vlastiti kraj.

Gledajući nakon dugo vremena (gostovanje na „Gavellinim večerima“ 2007.) Matišićevog „Ničijeg sina“, ostajem zatečena aktualnošću teksta i doista bih voljela vidjeti „Posthumnu trilogiju“ postavljenu na istoj zagrebačkoj pozornici (mogu i tri redatelja). Jer, iako su teme potaknute prethodnim ratnim događanjima, one su ispunjene svakodnevnim pojavama, čije bi glasno izricanje možda popunilo neke duhovne praznine. Ako  nam ne dosadi gledati egzistencijalne krize predstavnika građanske klase 19. stoljeća,valjda bi nam trebalo biti zanimljivo naše današnje stanje, koje Matišić na fini i bezobrazni način prilično precizno detektira.