Predstava „Bilo pa nije“ autorica Ivane Gudelj i Zdenke Đerđ u izvedbi zagrebačkog Lutkarskog kazališta „Za bregom“ i režiji Zdenke Đerđ (1.6.2019.) okarakterizirana je kao „lutkarski igrokaz za hrvatske pučko-muzejske predmete“. Počinje i završava brojalicama, a središnji dio je pripovijest o tajnoj ljubavi princeze i ratara. Mada neprilična i nemoguća, ljubav koju kralj, kraljica i njihov željeni ženik – dvorski rizničar niti ne slute, svim preprekama u prkos, na koncu dakako pobjeđuje!
Prvi problem ove predstave su izvođačice Ena Sanan Hdagha i Marina Stanger koje loše izgovaraju brojalice i prilično neuživljeno pričaju priču. Pri tome animiraju predmete onako kako bi to otprilike radili izbezumljeni roditelji u nadi da će zabaviti svoje mališane, natjerati ih da zabezeknuti otvore usta i pojedu pripremljeni obrok. Ako se doista igrokaz temelji na animaciji pučkih i starinskih predmeta, onda bi izvođačice odjećom (Ivana Bakal) i frizurama morale biti na tragu te ideje, a ne urediti se kao zle Pepeljugine sestre uoči odlaska na bal (na stranu što su haljine lijepe; nisu prikladne).
Odabir predmeta također je nerazumljiv: fragilna porculanska šalica kao Princeza udružuje se s džezvom, iako ni po kojoj logici Ratar ne može pripadati kuhinjskom posuđu, osim po erotskoj asocijaciji ulijevanja kave iz džezve u šalicu. U tu vezu uključuje se drveni starinski mlinac za kavu – Rizničar, što možemo misaono vezati uz kavu odnosno posuđe na kuhinjskim policama. S druge strane, Dvorkinja je lončić, dok je veliki aluminijski lonac – Kula dvorca?! Princeza je nastala kao potomak(?) Kraljice – starinskog glačala na žeravicu i Kralja – drvenog pladnja – ni po izgledu, ni po materijalu, ni po upotrebi nemaju baš ništa zajedničko. Kada već razmatram prikladnost pojedinih kuhinjskih predmeta za prikaz fenomena ili likova, prirodniji bi mi bio odabir metalnih poklopaca, a ne drvenih zdjela za Sunce i Mjesec. Ipak, za drvene preslice i vretena kao Pripovjedače nalazim opravdanje utoliko što su prelje za vrijeme posla razgovarale ili pričale priče.
Ukratko, nije mi jasan odabir predmeta ni prema izgledu ni prema materijalu, a niti prepoznajem njihovu povezanost. Doista mislim da postoje brojni predmeti koji bi mogli bolje ispuniti pripovjedačku funkciju, a bili bi pogodniji za animaciju.
Zašto je osoba s bogatim znanstvenim, pedagoškim i izvedbenim iskustvom kao što je Zdenka Đerđ ostavila ovu, inače idejom zanimljivu predstavu, nedorečenu i u rukama neiskusnih izvođačica, meni je tajna. Pitam se bi li ova predstava, a i još poneka iz natjecateljskog programa, uopće privirila na 27. SLUK da je postojala selekcija?! Usput rečeno, pitanje selekcije postaje nužnost a ne hir, jer se broj lutkarskih družina i predstava povećava. Iako je svaki izbor posljedica znanja i iskustva, ali također ukusa i svjetonazora, ipak predstavlja barem „zečji nasip“ neželjenoj poplavi.