27. SLUK: LOFT I LGM, "ČAROBNJAK BOJA" I GK POŽEGA I AUK, "MJESTO ZA DVOJE"
U svakoj predstavi po četiri kućice
Sudeći po predstavama 'Čarobnjak boja' i 'Mjesto za dvoje' dobro je imati četiri kućice, ali nije uvijek dovoljno
Objavljeno: 10.6.2019. 3:25:33
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Čarobnjak boja" / lg-mb.si

Umjetnička organizacija LOFT iz Zagreba i Kazalište lutaka Maribor odigrali su  na 27. SLUK-u u Osijeku predstavu Arnolda LobelaČarobnjak boja“ u režiji Morane Dolenc (41.5.2019.) u kojoj se propituje svijet u kojem nema boja odnosno nisu posložene na pravi način.

Četiri prljavo bijele kuće okružene blijedim spodobama (autorica likovnog izgleda Marijana Jelić) činili su svijet nazvan Veliko sivilo. No Čarobnjaku se to nije svidjelo pa je odlučio obojiti sve plavom bojom pa kako time nitko nije bio zadovoljan (kuće možda jesu ali ljudi nisu), odabrao je žutu, pa potom crvenu… Jarke boje su ipak i dalje činile svijet monotonim, pa se dosjetio da pomiješa boje i njihovim je prožimanjem napokon stvorio lijep i ugodan životni prostor.

Logičan odabir tri početne boje koje u optičkom, ali i u slikovnom svijetu čine temelj naših kolorističkih doživljaja,  dobra je osnova za malu likovnu početnicu. Problem je, međutim, što je usprkos razigranim glumcima, Urošu Kaurinu s veselom frizuricom i ozbiljnijem Marku Ujcu, predstava prilično monotona. Animacija je, zbog plošnosti likova,  minimalna (iako tehnološki zgodno zamišljena), priča dramaturški nedovršena, a predstava (barem za mene) slabija nego što sam očekivala.

Druga koprodukcija prikazana na 27. SLUK-u (1.6.2019.), također vezana uz četiri kućice, jest autorski projekt Zdenke Šustić, Katarine Šestić, Josipe Oršolić i Antonije Mrkonjić  „Mjesto za dvoje“ u izvedbi Gradskog kazališta Požega i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku (mentorice Maja Lučić Vuković  i Tamara Kučinović). Četiri kućice stoje u nizu i svaka pokazuje svoj karakter, a među njima je jedna nenastanjena, mrzovoljna Ruža. Kako se Ruža ne slaže i ne razgovara ni s kim, odlučuje otići na neko osamljeno mjesto, ne misleći da bi nekome mogla biti važna ili draga. Međutim, ipak jest! Naime, za njom trčkara bijeli psić kojeg ona ni grubošću ni zloćom ne može otjerati, jer je on umiljat i privržen (odlična animacija Katarine Šestić).

Vremenom se tu upetlja i galeb zaljubljen u pticoliki vjetrokaz na Ružinom krovu, pa se njih troje uzajamno pomažu u nevoljama u koje zapadaju. Uskoro im se pridruži još jedna kuća (Milivoj, ali mi je teško naći mušku imenicu za kuću)  tako da odluče ostati svi zajedno. Ljupka priča, dopadljiva likovnost (Lorna Kalazić), predana animacija i dobar ritam ovoj predstavi daju istinski šarm.

Iz svega gore navedenog, proizlazi da je dobro imati četiri kućice, ali nije uvijek dovoljno.