GK ZORIN DOM: "BAJKA O RIBARU I RIBICI"
Zlato moje crno može biti….
A.S.Puškin i A. Prolić odlično su se upotpunili i usprkos ponekoj primjedbi, koja se praksom može promijeniti, vjerujem da će se predstava 'Bajka o ribaru i ribici' rado gledati
Objavljeno: 5.21.2019 4:05:16 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Bajka o ribaru i ribici" / GK Zorin dom

Svojim književnim djelovanjem ruski pjesnik i prozaista Aleksandar Sergejevič Puškin (1799.-1837.) upisao se ne samo u svjetsku književnost, nego i u kazališnu umjetnost, budući da su njegove poeme nerijetko bile predlošci za  operna libreta i baletne priče (tek da spomenem „Pikovu damu“ ili „Evgenija Onjegina“), dok su se njegove bajke često nalazile na repertoaru lutkarskih i dramskih kazališta za djecu.

Među doista omiljenim pričama je „Bajka o ribaru i ribici“ (1833.), jer je  dobro poznati motiv o zlatnoj ribici koja ispunjava želje (i više od tri) obogaćen spoznajama o ljudskim osobinama među kojima je pohlepa nesumnjivo jedna od najjačih. Naime, dok stari ribar i njegova žena žive skromno, dapače siromašno, sve je među njima skladno. U trenutku pojave ribice koja ispunjava želje, starac i dalje ostaje skroman i ljubazan, dok se njegova žena „pokondiri“ i postajući sve nezasitnija (ne samo za materijalnim bogatstvom već i za društvenom moći) postaje i sve opakija. Sve do preokreta koji sve vraća na početak – prema onoj čuvenoj kletvi:“Dao Bog da imao, pa ne imao“.

Ne samo priča i njezin razvoj, već  dva suprotna karaktera i nedvojbena poruka, čine ovu Puškinovu poemu sjajnim predloškom za dramatizaciju što je izvrsno iskoristila darovita dramatičarka i dramaturginja Ana Prolić prilikom uprizorenja „Bajke o ribaru i ribici“ u Gradskom kazalištu „Zorin dom“ u Karlovcu (5.4.2019.) u vlastitoj režiji. Unoseći u njihove dijaloge puno poetskog ozračja, Prolić izvrsno ocrtava promjene među njima – dok je Starac bez ikakvog otkupa vratio zlatnu ribicu natrag u more, jer „sveg mi daje duša duše moje“, Starica prepoznaje priliku za boljim životom pa od skromne želje za novim koritom ubrzo želi kuću, a onda mladost, moć i apsolutnu vlast. Pri tome postaje zla prema mužu, koji je i dalje drag i ljubazan, jer mu je, usprkos sramu koji osjeća moljakajući ribicu razna dobra, najvažnija staričina sreća.

Zdravka Ivandija Kirigin osmislila je scenografiju kao niz vertikala na koje se stavljaju vrpce kojima se omeđuje prostor i stvara iluzija sve veće kuće, dok namještaj ilustrira prijelaz iz blatne kolibice u pravu kuću (uz viseće staklenke). Izvrsna je scena kada pri posljednjoj prošnji, Starac opisuje kako se „zacrnilo sinje more“ pa u staklenki miješa zemlju i vodu sa zlatnim prahom stvarajući mentalnu sliku razljućene ribice. Odjeća (Morana Petrović), jednostavna kod  Starca odnosno  sve raskošnija kod Starice, jasno pokazuje promjene, dok izvrsna glazba Matije Antolića podcrtava zbivanja. Predstava je izuzetno poetska (zahvaljujući tekstu) s naglašeno učinkovitim i upečatljivim scenskim pokretom (Damir Klemenić), no povremeno gubi na tempu (što bi  se moglo riješiti skraćivanjem trajanja pojedinih scena). Neke su scene doista izuzetne  poput hvatanja ribice u mrežu (lutkarski elementi) ili njihova uzajamna ljubav.

Andro Damiš na vrlo emotivan način ostvaruje svojeg ribara, dobrog muža i ljubaznu osobu, ne samo zahvaljujući svojoj fragilnoj figuri, već seriji finih, gotovo neprimjetnih grimasa koje se stapaju u cjelinu. On precizno prepoznaje stanje duha svojeg lika i bez greške nam nudi njegovu postojanost. Mnogu glumci tvrde da je lakše osmisliti negativan lik, pa sam od Lovorke Trdin  očekivala uvjerljivije prikaze Staričinih promjena, pojavu  pohlepe i oholosti. Ona gotovo da ne mijenja izraz lica i tek iz rečenica saznajemo što se zbiva (uz izuzetak scena u kojima se svjetlošću nešto dočarava, Robert Pavlić), a kako je ovo, usprkos obilju teksta, ipak glumačka a ne pripovjedačka predstava, Starac je, kao lik, dominantan (mada bi prema koncepciji trebalo biti obrnuto). Da naslov ne bi „ostao u zraku“, valja reći da je to ribičino upozorenje Starcu: „Zlato moje crno može biti / Onome tko gospodar želji nije“.

A.S.Puškin i A. Prolić odlično su se upotpunili i usprkos ponekoj primjedbi, koja se praksom može promijeniti,  vjerujem da će se predstava „Bajka o ribaru i ribici“ rado gledati.