HIŠA OTROK IN UMETNOSTI: "OD KAPLJICE DO OCEANA"
Ima jedna kuća
Fina glazba, primjereno svjetlo i izvođačice koje blago nagovaraju na suradnju daju ovoj predstavi šarm i prilično je vjerojatno da će djeca vremenom kazalište prihvaćati kao mjesto zabave, igre i zajedništva, a ne kao prisilu i dosadu
Objavljeno: 4.17.2019 8:48:57 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Od kapljice do oceana" / Urška Boljkovac

Kuća koja povezuje djecu i umjetnost (Hiša otrok in umetnosti) nalazi se u središtu Ljubljane (Komenskega 9) i nudi razne vrste (između ostalog) kazališnih iskustava (što smo imali prilike vidjeti svojedobno na PIF-u), pa su na njihovom programu zastupljene lutkarske i plesne predstave te kamišibaj kazalište. Ono što razlikuje ove kazališne predstave od predstava u drugim kazalištima čije su predstave namijenjene djeci, činjenica je da su ovdje djeca još mlađa (1.5 godina najmlađi, najčešća dob od  3 i 4 godine, a oni „matori“ imaju čak 12 ili više godina), a predstave često iskustvene ili interaktivne. Nakon uređenja samostojeće višekatnice u kojoj se organiziraju razne umjetničke radionice, kazalište postaje dio umjetničkog svemira, što nesumnjivo djecu priprema za spoznaju o nedjeljivosti umjetničkih senzacija.

Predstava koju sam uspjela vidjeti (2.3.2019.) bila je „iskustvena plesna predstava“ pod nazivom „Od kapljice do oceana“ (6.10.2018.) koju su zajedno osmislile Ajda Tomazin (koreografija, režija i likovnost), Tini Rozman i Mojca Špik (izvođačice) na glazbu Ane Kravanje i dua Najoua uz Iztoka Hrgu (scenograf i kostimograf) i Anže Viranta (dramaturg i oblikovatelj svjetla).

U oblaku (bijeli šator) nalaze se brojne kapljice (mala djeca 3+ i malo veće mame) pa kako je postalo tijesno za sve njih, dvije najpoduzetnije kapljice, Žibi i Tabi, odlučuju napustiti oblak i sa sobom povesti druge kapljice… Sve se odvija putem jednostavnih plesnih pokreta, ljupko i djeci privlačno, pa se ona više-manje spremno upuštaju u izlazak iz šatora (naravno, sve ovisi o hrabrosti djece, a svjedoci su mi napomenuli da je sve puno spontanije kada su djeca bez odraslih).

Vrlo je zgodno vidjeti kako se pokreti razmahuju, djeca oslobađaju i surađuju… Fina glazba, primjereno svjetlo i izvođačice koje blago nagovaraju na suradnju daju ovoj predstavi šarm i prilično je vjerojatno da će djeca vremenom kazalište prihvaćati kao mjesto zabave, igre i zajedništva, a ne kao prisilu i dosadu.

Iako u sklopu hrvatskog kazališnog prostora imamo predstave  sličnog tipa namijenjene najmlađoj publici, to su prije povremeni iskoraci (u pravilu vrlo dobri) nego sustavno bavljenje mališanima. A to se vremenom počne osvećivati!