Zagrebačko kazalište mladih, Kazalište „Mala scena“, Teatar „Tirena“, „Montažstroj“ i još poneka kazališna skupina pokušavaju kroz svoje predstave propitivati probleme mladih ljudi, uglavnom tinejdžera pri susretu s društvenim izazovima. Odrastajući u uvjetima promijenjenih moralnih vrijednosti, poput  indigo papira preslikavaju svoju okolinu što ih može odvesti u neželjenom smjeru. Među takve predstave pripada  monodrama „Huligan“ zagrebačkog Kazališta „Mala scena“ (8.3.2019.) za koju su tekst napisali redatelj Paško Vukasović, dramaturginja Marina Pejnović i glumac Matija Šakoronja (ujedno  izvođač).

Glavni lik, 17-ogodišnji momak Zrks, odjeven u trenirku i sa šiltericom (Lucija Prstec Smolčec) sjedi za stolom i počinje svoju, zapravo prilično običnu priču. Naime, kao 13-godišnjak silno je želio biti u skupini velikih dečki, navijača koji su zajedno odlazili na utakmice. No, da bi ga prihvatili, morao se „dokazati“, što je uključivalo pušenje, piće i fizičke obračune sa suparničkim navijačima i policijom.  „Biti dio njih, bio je odličan feeling“, kaže naš pripovjedač koji zanemaruje školu i upušta se u sve žešće okršaje. Tako to traje sve do trenutka kada je nehotice fatalno ozlijedio školskog kolegu i završio u popravnom domu. Iz te pozicije priča sada svoju priču i analizirajući postupke dolazi do zaključka da za pravog navijača nasilje nije nužno. Da je nasilje za kretene… i da će, kada izađe, sve ispričati prijateljici Dori. Jer ona se jedina s njim i dalje druži – njegova ga  je „škvadra“ napustila! Do novih spoznaja Zrks dolazi ne samo zbog nesretnog stjecaja okolnosti, već i zato što njegovi postupci nisu bili posljedica zloće, nego nesigurnosti, straha i osamljenosti.

Matija Šakoronja izuzetno minuciozno gradi psihološki profil dječaka koji će sve učiniti kako bi postao dio ekipe pa da se, onako mlad i iskompleksiran, može praviti važan sa svojim žestokim prijateljima. A onda kada je krenuo u svijet „muškog bratstva“ ispunjenog tučnjavama i stalnim „muvingom“, sve ono nekadašnje izgledalo je blijedo i neprivlačno.

Predstavu sam gledala (13.3.2019.) okružena mladim ljudima od 13-16 godina koji su odlično reagirali na Zrksovu priču: precizno su odgovarali na njegova pitanja, podržavali ga ili negodovali zbog njegovih postupaka. A on je bio toliko dramatičan i uvjerljiv, bez obzira je li opisivao nasilne situacije ili promišljao o svojim postupcima, da su se kazališna iluzija i stvarnost izmiješale i stopile. Udarajući obješenu boksačku vreću učinkovito je prikazao brojne tuče, istovremeno dočaravajući povišeno raspoloženja lika.

Šakoronja je cijeli u svojem liku – nije mu teško skočiti na stol, otrčati do zadnjeg reda gledališta, opsovati, zaplakati i napokon – na nenametljiv način priznati greške.  Valja odati priznanje tekstu (kao i žargonu ) u kojem se vrlo plastično prikazuje svjetonazor navijača, njihov kodeks časti (koji im je svima zajednički bez obzira na pripadnost) i zajedništvo, što Šakoronja izvrsno dočarava. Dakako, adrenalin podiže i poznata navijačka pjesma „Zaprešić Boysa“ kojom efektno završava ova jednosatna ispovijest.

Često odlazim u kazalište i prilično lako razdvajam kazališnu umjetnost od istinskog života, tako da nisam previše podložna  emocijama. Međutim, autorska ekipa predstave „Huligan“ ozbiljno se poigrala mojim srcem i to na najbolji mogući način.