Često razmišljajući o nekadašnjim, meni dragim kazališnim predstavama, onima koje su mi ostale u srcu i umu, statistički sam prepoznala da se vrlo često radilo o istom redatelju – Bošku Violiću. Nije više važno niti koje su to bile predstave (mada bih ih mogla nabrojiti) niti gdje su i kada igrale, ali su one nesumnjivo oblikovale moje poimanje dobrog kazališnog umijeća. Razmišljajući o današnjim, tek stasalim redateljima, uočila sam da se u mojoj rubrici pod naslovom „Sviđa mi se“ pojavljuje ime mlade redateljice Lee Anastazije Fleger. Njezino razmišljanje, praktična rješenja i senzibilitet kojim oblikuje predstave (napominjem da sam nešto manje gledala one izvan Zagreba) ponukali su me da odem u SEK - Teatar &TD na predstavu „Zašto šutiš?“ (19.12.2018., osvrt na izvedbu 30.1.2019.) koju je autorski osmislila s glumcima Katarinom Strahinić i Robertom Španićem.
U nevelikom, zamalo klaustrofobičnom prostoru oformljen je ambijent stana mladog para (scena i kostimi Ana Sarić) u kojem stolice gledatelja čine zidove, a namještaj precizira spavaonicu, kuhinju, dnevni boravak… Ona i On, u ljubavi i slozi se bude, doručkuju, provode dane na poslu (on) i u kući (ona), ručaju, uživaju u ljubavi i slozi! Pokreti su ritmizirani, gotovo mehanički u svojoj sinkronosti, jer oni su jedno, jedna duša i jedno srce u dva tijela… Kao što reče Polgar: „Ljubav je privatni svjetski događaj.“ Ne trebaju im riječi, dovoljni su osmijesi (sve podcrtano finom glazbom Milorada Stranića). A onda se dogodi neka naoko banalna disharmonija: njezino pijanstvo, njegova ljutnja i najgori način u rješavanju novonastale situacije: šutnja. Ne doručkuju više zajedno, svaki pogled je ubod, ničega više nema… Iako znaju da je šutnja smrtonosna za komunikaciju nitko ne želi popustiti. Ipak postoji tajni kod, znakovi jači od riječi i opet se mogu gledati u oči, držati za ruke, smješkati….
Autorski tim predstave „Zašto šutiš?“ ne bavi se događajima i prijelomima u ljubavnoj/životnoj vezi, već ponašanjima koja slijede: šutnja kao odraz nemoći, bijesa, ljutnje i prkosa. Šutnja kao inat, pa čak po cijenu vlastite nesreće. I dok je ovaj prvi sukob bio relativno dobroćudne prirode, onaj sljedeći bio je daleko bolniji i dublji: dijete, da ili ne? On promišlja o svojoj karijeri u kojoj je dijete smetnja,što ona odbija prihvatiti i odlazi. I jedna od najnježnijih scena koju sam vidjela u kazališnom miljeu jest trenutak kada On donosi dječju stolicu, teglu krastavca (jer to trudnice vole) i pokazuje joj dekicu s medom i zekom! I opet, prevladavši šutnju, uspostavljaju komunikaciju. Kada se odjednom dogode još strašnije stvari i kada opet sjede jedno pokraj drugog, bez da su istinski zajedno, sada već znaju da ne valja šutjeti… i njihov tajni jezik ponovo postaje veza sporazumijevanja.
Suptilno i istovremeno ekspresivno Strahinić i Španić osmišljavaju svijet dvoje ljudi koji su stalno na rubu samoće i zajedništva – što će odabrati ovisi o njima samima: hoće li zašutjeti ili pokušati (nema razloga da ne uspiju, pokušaj je već put prema uspjehu) uspostaviti poljuljane odnose. Jer oni se vole i trebaju (bip, bip), njihov odnos nije puka zaljubljenost i zaigranost, oni misle ozbiljno. Kao što je rekao jedan od najvećih antičkih vojskovođa i stratega Julije Cezar (100.pr Kr- 44.pr.kr.): „ Ako ljubiš, nitko ti ne može ništa.“ A za predstavu „Zašto šutiš?“ autorskog tima Fleger, Strahinić, Španić citirat ću marketinški slogan: „Dobar proizvod je dobar proizvod ma koliko mi šutjeli o tome“, a za razliku od proizvoda za koji je sročena ova rečenica, o ovoj predstavi treba govoriti glasno i puno (biip, biiiip).