Kazališna družina Studio 9 (uz Plesni centar TALA i Kazalište KNAP) posegnula je za romanom poznatog brazilskog pisca Paula Coelha (1947.) „Veronika je odlučila umrijeti“ i postavila predstavu „Ja sam Veronika“ u Kazalištu KNAP (17.12.2018.) smjestivši glumce (Karmen Sunčana Lovrić, Mladen Vujčić) i publiku na pozornicu. 

Roman se, prema dostupnim  izvorima, temelji na piščevim vlastitim iskustvima s psihijatrijskim ustanovama. Središnji lik je 24-ogodišnja Slovenka  Veronika koja se odlučila ubiti, ali je  tu još troje ljudi (Zedka, Eduard, Mari) s psihičkim tegobama i liječnik. Budući da je, po kršćanskoj definiciji, život svetinja i nitko ga nema pravo svojevoljno skratiti (jer je od Boga, dakle nije čovjekovo vlasništvo), svi samoubojice automatski bivaju smješteni u psihijatrijske institucije, pa tako i naša Veronika.

U hrvatskom izdanju romana (v/b/z, 2003.) može se pročitati sljedeće: „Kad je postigla gotovo sve što je u životu željela, došla je do zaključka da taj život nema smisla, jer su svi dani jednaki. I odlučila je umrijeti.“ ( str. 43, prijevod Nina Lanović) što bi bilo objašnjenje Veronikinog motiva samoubojstva (tabletama, što se u psihijatriji smatra nagoviješću, a ne akcijom, dakle svojevrsni poziv u pomoć). Pitanje stvarnog psihičkog poremećaja, odnosno koliko je drugačije ponašanje i neuklapanje u rutinu moguće bez fatalnih posljedica (zatvaranja u instituciju) i može li  pojedinac „čudnim akcijama“ steći slobodu vlastita odabira, svakako je zanimljiva tema, iako ju Coelho nepotrebno „razvlači“.

 Predstava je smještena u prostor posut pijeskom (pustinja? Mrtvilo?) što je vrlo dojmljivo i mada je podizanje prašine umjereno, gotovo sve žene u publici prekrivale su usta, što je djelovalo poput metafore o nemogućnosti komunikacije (sasvim slučajno, ali prigodno).

Dok je Lovrić Veronika, Vujčić, iako temeljno liječnik, nudi  nagovještaj drugih likova, ali je meni osobno, ovakvo sužavanje  sadržaja na njihov odnos, daleko upečatljivije od samog romana. Posebno zahvaljujući izvrsnoj glazbi (Ognjen Jovanović), te svjetlu i projekcijama (Luka Matić) koji sa scenografijom i asocijativnom odjećom (boje pijeska, ali također prugaste pidžame i naglašeno crvena haljinica) stvaraju atmosferu o pokušajima da se na nekonvencionalan način pojedinac dočepa slobode.

Ne mogu reći da ne bih na predstavu „Ja sam Veronika“ imala primjedbi, ali nesumnjivo se radi o koncepcijski zanimljivoj predstavi čija estetika (vizualna i glazbena) nudi ponešto drugačije viđenje problema o kojima se inače nerado govori.