HNK ZAGREB: "ČAROBNA FRULA"
S frulom se nemaš čega bojati
Dok sam nakon prve izvedbe predstave 'Čarobna frula' izašla pomalo nezadovoljna, nakon druge sam koračala prema tramvaju pjevajući 'pa…pa…pa…'!
Objavljeno: 1.21.2019 1:11:45 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Čarobna frula" / hnk.hr

Ljubitelje opere ostali ljudi smatraju grupom čudaka, no ipak je ime jednog skladatelja postalo opći pojam za izvrsnost, pa se tako za odlične nogometaše (mislim da je to najbolji primjer populizma ) zna koristiti termin „nogometni Mozart“. Dakle, taj „Mozart“ (Wolfgang Amadeus Mozart), gotovo prema krilatici „Ars longa, vita brevis“ (umjetnost je duga, život je kratak) zapažen kao „čudo od djeteta“ u dobi od pet godina zahvaljujući ocu (očito marketinškom stručnjaku), u svojem je kratkom životu (1756.-1791.) ostavio brojna glazbena djela među kojima i jednu od najčudnijih opera, „Čarobnu frulu“ (1791.).

Povod ovom uvodu jest premijera (22.11.2018.) „Čarobne frule“ pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Krešimira Dolenčića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (osvrt na izvedbe 26.11.  i 28.11. 2018.). Scenografija Simona Bejera uvelike dopunjena (i potpomognuta) oblikovanjem svjetla Denija Šesnića i prinosom video  dizajnera Iana Williama Gallowaya svojom raskošnošću, svjetlošću i prikladnošću prati jako zapetljani sadržaj ove, naoko, bajkovite priče. Usklađenost svih elemenata dolazi na vidjelo kada se nešto poremeti, kao primjerice projekcije (26.11.), pa dok Tamino uzdiše nad Pamininom slikom, uistinu se vide samo neki „bljeskovi“ (za razliku od besprijekornih projekcija dva dana kasnije). Iako su tehnološke inovacije itekako dobrodošle u stvaranju scenske atmosfere, toliko su „opasnije“ od standardnih metoda, jer su osjetljivije i sklonije „izdaji“ u presudnim trenucima (ali, praksa radi majstora!). Bejer je i kostimograf pa kako je već scena prilično šarena i razbarušena, on se mudro suzdržava od pretjerivanja, a kostimi bolje stoje onim protagonistima/ticama koji su tjelesno skladniji (nije li već vrijeme da operni solisti/ce porade na svojem izgledu, pa da tako i vizualno opravdaju ono o čemu pjevaju!).

Mada se uvijek govori o lepršavosti „Čarobne frule“, priča (Emanuel Schikaneder) ne samo da je zapetljana nego je i prilično mračna: borba za moć i prestiž, hram Mudrosti koji se čini mjestom opasnosti, velika zmija koja proganja jadnog  princa, susreti s osobama (tri dame, tri dječaka) koje možda jesu, a možda i nisu prijatelji, zazivanje drevnih bogova i mahanje čudnim simbolima (masonskim, uvijek su izazivali zazor), stalne frustracije (Tamino, Pamina, Papageno) - uglavnom frka i panika, a da im se ne vidi pravi razlog ni svrha (dok im napokon netko dobrostivo ne objasni, ali do tada je i publika već izbezumljena). No, usprkos svemu nabrojenom, kako se opera doživljava kao nešto izvan stvarnosti (čak i kada se temelji na istinskim ili mogućim događajima), a glazba je majstorska, niti danas kao niti na praizvedbi u Beču 1791. (Theater auf der Wieden, Schikanederovo kazalište) publika se ne opterećuje značenjima i jednostavno uživa.

Uvodna i završna scena Dolenčićeve inscenacije pokazuje grupu ljudi s prtljagom okruženu policijom pa se očito radi o prognanicima, što je svakako dirljivo, ali ne prepoznajem svrhu (to što Tamino i Papageno bauljaju uokolo nije bijeg nego potraga!). U obje odgledane izvedbe ulogu Tamina pjevao je Tomislav Mužek (1976.), proslavljeni tenor s nastupima na brojnim europskim kazališnim pozornicama (od 2016. član zagrebačkog HNK), čiji je pjevački i glumački nastup dočarao zbunjenog, ali upornog i dobrodušnog  princa. Iako se opera pjeva na izvornom njemačkom jeziku (uz prijevod), govoreni dijelovi su na hrvatskom jeziku (više ili manje dobro artikulirani, jer scenski i privatni govor ne pripadaju istoj vrsti izražavanja), osim u Mužekovom slučaju kada na jednom mjestu govori njemački (bez prijevoda)?! U oba slučaja imao je vrhunske partnerice u liku ljubljene Pamine: Valentinu Fijačko Kobić (26.11.) i Mariju Kuhar Šoša (28.11.) - dva krasna glasa, dvije zvonke sopranistice, u nebesko plavim haljinama. Međutim, sklonija sam Kuhar Šoša zbog njezine razigranosti (dobar posao koreografa Lea Mujića) što je važna  oblikovna komponenta njezinog lika. 

Svojom su fatalnošću vrlo dobre obje Kraljice noći: Ivana Lazar (26.11.) i Lidija Horvat Dunjko (28.11.), ova druga čak možda i opakija. Sarastro u interpretaciji Marka Špehara (26.11.) i Siniše Štorka (28.11.) smiren je i dostojanstven, što obojica interpreta vrlo uspjelo dočaravaju. Iako su tri dame (Kristina Anđelka Đopar / Tamara Frenetović Felbinger / Dubravka Šeparović Mušović, 26.11.; Adela Golac Rilović / Helena Lucić Šego / Neda Martić, 28.11.) kao i tri dječaka (Gita Erben / Glorija Pinturić / Gita Hajdarhodžić, 26.11.; Josephine Ida Zec / Magdalena Kovač / Karla Bura, 28.11.) u obje večeri bili vrlo dobri, nekako su mi bolje „legli“ drugi dan (možda više nisam istraživala razloge pojedinih redateljskih rješenja, nego sam malo olabavila i jednostavno gledala i slušala).

Ipak moram reći da mi je cjelokupni dojam predstave 28.11.2018. bio  bolji od onog dva dana ranije jer sve one, meni nezadovoljavajuće pojave (napadno ljuljanje raslinja na početku opere, nabacivanje ptičicama koje hvata Papageno, komično kretanje svećenika u hramu Mudrosti i slično) više nisu bile tako napadne i cijela je predstava bila stišana i homogena, a čini mi se da je tome najviše doprinijela ujednačenost svih sudionika. Posebice Papageno!  Svi znaju kakao se radi o komičnom liku, pa kako je jedan od najzabavnijih opernih pjevača Ozren Bilušić (26.11.), logično da mu je dodijeljena ta uloga. Odličan pjevač i izvrstan komičar, Bilušić se baš „raspištoljio“ pa je povremeno izgledalo da je on najvažniji lik, čime se narušavala ravnoteža cjelokupnog zbivanja i ozračja opere (koja ipak teži nekim duhovnim elementima). Drugog dana (28.11.) Papagena je utjelovio Ljubomir Puškarić, odličnog glasa i manje eksponiranih pokreta, što ga je bolje uklopilo u mozaik likova i opći (bolji) dojam predstave. Dakako, moram naglasiti da je to moje viđenje spomenutog lika (likova) i da ne mislim da je to jedina istina, ali je (meni) lijep primjer one krilatice (sva sam u ovom tekst takva): „Manje je više“.

Budući da operi doprinose  svi solisti nabrojiti ću ih redom iz programa (Ivica Trubić / Robet Palić, Siniša Galović, Marta Schweiger / Anabela Barić (Papagena), Mario Bokun / Ladislav Vrgoč, Božimir Lovrić / Kristijan Beluhan), odličan je Zbor HNK (veliki doprinos izvanrednog zborovođe Luke  Vukšića) i opet pohvale dirigiranju Nikše Bareze na „kontroli“ glasnoće orkestra, zahvaljujući čijoj umjerenosti (nema potrebe ni spominjati, odličnoj svirci) pjevače možemo čuti i pratiti.

I na kraju sasvim osobna opaska: dok sam nakon prve izvedbe (26.11.) predstave „Čarobna frula“ izašla pomalo nezadovoljna, nakon druge (28.11.) sam koračala prema tramvaju pjevajući „pa…pa…pa…“!