"NAS DVA I JA"
Cjelina izgubljena između zgodnih epizoda i nezgodnog mraka
Novi projekt Saše Anočića, "Nas dva i ja", u cjelini nas nije oduševio, no zato su neke scene, likovi, odnosi i rješenja ukazali na i dalje vrlo živ scenski rukopis na tragu kazališnih hitova poput "Kauboja" i "Lojtrice"
Objavljeno: 10.5.2015 4:59:53 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Nas dva i ja / teatarexit.hr

U predstavi "Nas dva i ja", nastaloj u koprodukciji Ludens teatra iz Koprivnice i Teatra Exit iz Zagreba, Saša Anočić okupio je jedan dio Kauboja - Ivanu Rushaidat, Živka Anočića i Matiju Antolića (koji potpisuje i glazbu), pojačavši ih Amandom Prenkaj u alternaciji s Ivanom Rushaidat. U tom poznatom okruženju ispričao je intimnu priču o čudnovatom prijateljstvu dvaju naizgled nespojivih svjetova - Albanca Idriza Aljbanija, čiji život prolazi u samoći i čišćenju ulica jednog američkog grada, te djevojčice Marije-Šarlote Maše koja dane provodi u samoći unutar disfunkcionalne i emocionalno distancirane obitelji. Osim samoće, Idrizija i Mašu povezuje ljubav prema crtanim likovima Govnačima, zahvaljujući kojima će stvoriti prijateljstvo na daljinu.

Priča o prijateljstvu na sceni pretočila se u gorko-duhovite scene iz Mašinog i nešto manje Idrizijevog života, dobar dio predstave trajući u strukturnoj dualnosti i razlomljenosti. Kad su se te dvije niti konačno povezale, spoj nije ispao rezultatom radnje, već je djelovao pomalo isforsirano i neuvjerljivo.

I dok je priča u cjelini bila pomalo neuvjeerljiva i nategnuta, bolji dio predstave, kao i inače u Anočićevim projektima, smjestio se u epizodama. U njima je autor stvorio slojevit dijalog komike i tragedije, u kojemu je jedno nastajalo paralelno ili u sjeni drugog, hiperbolizacijom (u trenutku kad saznajemo da se Maša zaljubila, no vrlo brzo je njena ljubav poginula u prometnoj nesreći... s ljubavnicom) ili obratom u paradoks (u urnebesnoj sceni furioznog ritma na kraju koje Idrizi biva proglašen ludim i ostaje bez ičega), vrlo vješto plešući na rubu groteske s finim uletima u svijet promišljene pretjeranosti i apsurda. Svijet apsurda u pravilu poziva mekšu, raspadnutu i nešto tanje povezanu strukturu, koje smo se dotaknuli nešto ranije, a čiju je umrvljenost dodatno pojačao mrak između scena. Takva rascijepkana struktura nije uspjela jače povezati gledatelje uz likove i njihove sudbine te je interes publike ovisio o kvaliteti epizoda. Nažalost, poneke su scene u drugoj polovici predstave padale, rušeći time ritam cjeline.

I dok su osobine predstave kojih smo se dosad dotaknuli sastavni dio Anočićevog autorskog i redateljskog potpisa, u nastavku ćemo više pažnje obratiti načinu na koji je scenska radnja komunicirala s publikom. Umjesto uobičajenog dijaloga, koji u sebi spaja auditivno (govor) i vizualno (govor tijela u dijalogu), predstava je funkcionirala kao ilustrirana pripovijetka u kojoj su informacije do publike uglavnom stizale riječju, odnosno auditivnim slojem. S druge strane, vizualni sloj, uglavnom oslobođen dijaloga, bio je u funkciji "oslikavanja" narativne riječi, vođen tim istim narativnim slojem. Nakon što je "protjeran" iz komunikacije likova, dijalog se smjestio između riječi i slike. Naime, iako je scenska radnja uglavnom pratila riječi, često je komunicirala i polemizirala s njima, ubrzavala ih ili bila požurivana od njih, što je stvaralo fini sloj komike. Komika je bila važna osobina i narativnog sloja čiju su težinu i ozbiljnost ublažavali slatki i meki glas naratorice te odabir neočekivanih i duhovito vulgarnih riječi. U tako oblikovanoj predstavi, sudbine naših nemoćnih junaka (manipuliranih riječima naratorice) uspjele su se od žalosnih pretočiti u tragične, sve pred očima i osmjesima publike, produbivši time apsurdnost svijeta, kako scenskog, tako stvarnog.

Ivana Rushaidat (u alternaciji s Amandom Prenkaj) ključ za tumačenje djevojčice Maše pronašla je u glasovnoj, a pomalo i mimičkoj infantilnosti, što je bilo suvišno i nepotrebno, kako zbog odmaka predstave od realizma, tako i zbog činjenice da je na taj način ukopala Mašu u mjestu, ne dozvolivši joj scenski razvoj. S druge strane prijateljstva na daljinu našao se Saša Anočić, koji je Idrizija Aljbanija obljikovao kao žaljosnu karikaturu, duhovito se, ali i prvoloptaški, verbalno poigravši mekim l. Unutar ta dva svijeta najbolje se smjestio Živko Anočić kao parodija poludjelog psihijatra i posebice groteskna Mašina majka Tamara, kod koje nije zadržao komiku na početnoj ideji - da muški glumac tumači ženski lik, već je napravio korak-dva dalje karikaturom vrlo tragikomične pijandure. Poput Rushaidat, i Matija Antolić je u ulozi Mašinog prijatelja nepotrebno zakoračio u infantilnost, dok je bio duhovit smrdljivi i "prdljivi" djed, ujedno autorski potpisavši odlično pogođenu glazbu country prizvuka. Kad smo kod glazbe, i songovi u predstavi pokazali su nedovoljnu brigu Anočića za čvrstoću cjeline predstave. Dok su u prvom dijelu predstave bili rijetki gosti, u drugom su se znatno naglašenije uvukli u predstavu, dobrim dijelom kao sami sebi dovoljni.

Zaokruženo, novi projekt Saše Anočića u cjelini nas nije oduševio, no zato su neke scene, likovi, odnosi i rješenja ukazali na i dalje živ scenski rukopis na tragu kazališnih hitova poput "Kauboja" i "Lojtrice".