Zahvaljujući podudaranju održavanja 17. Europske kazališne nagrade i 7. međunarodnog kulturnog foruma u Sankt Peterburgu, sudionici obje priredbe imali su priliku pogledati predstavu „Elvira“ (Elvira Jouvet 40) Brigitte Jaques u režiji talijanskog glumca Tonija Servilla (Malo dramsko kazalište, 17.11.2018.) i koprodukciji milanskog Piccolo Teatro s napuljskim Teatro Uniti.

Predstava se temelji na knjizi francuskog glumca i redatelja Louisa Jouveta (1887.-1951.) „Moliere i klasična komedija“ u kojoj se kroz sedam lekcija od veljače do rujna 1940. u Parizu pod nacističkom vlašću, Jouvet (Toni Servillo) i njegova studentica Claudia (Patra Valentini) bave rastankom Elvire i don Juana odnosno propituju što znači gluma i njezin učinak. Situacija se referira na stvarni događaj, a Claudia je glumica Paula Dehelly (1917.-2008.) kojoj je zbog židovske nacionalnosti bilo onemogućeno glumiti, te je napustila Pariz.

Ono što mi pratimo u sklopu predstave, jest redateljevo podučavanje kako pristupiti liku i artikulirati tih nekoliko naoko banalnih rečenica oprosta i poticanja don Juana na promjenu, pa su ključni likovi njih dvoje, iako su na sceni još  Francesco Marino i Davide Cirri. Radi se o takozvanom pripovjedačkom kazalištu i osim brojnih dijaloga, jedina intervencija jest Hitlerov govor u radijskim emisijama, koji razbija kazališnu čaroliju i najavljuje životnu opasnost. No i nakon što završe s posljednjom lekcijom, uz prijeteće rečenice s radija, redatelj ne odolijeva porivu da i dalje podučava svoju studenticu posredno poručujući da je kazalište stvarnije i jače od života.

Osim zanimljivih replika, najljepši dio predstave su prekrasno izgovarane rečenice (ne samo zato što je talijanski jezik naglašeno melodiozan), što je izuzetno iskustvo u odnosu na mrmljanje  koje nerijetko dopire s naših, zagrebačkih i inih pozornica.