Nakon nekoliko mjeseci rada u/na zgradi (osim važnih, mada publici nevidljivih dijelova, obnovljeni su gledalište i blagajna), Kazalište „Komedija“ otvorilo se premijerom komedije „The Priory“ („Samostan“- vrlo primjereno za Kaptol, sjedište Zagrebačke nadbiskupije) uspješnicom engleskog dramatičara Michaela Wynnea čiji je naslov u prijevodu Ive Knezovića (scenograf predstave) i Hrvoja Vranića preimenovan u „Tulum u samostanu“ i (pra)izvedena u režiji Aide Bukvić (23.11.2018.).
Iako nije vjeran izvorniku, naslov predstave odražava sadržaj, jer se priča vrti oko zabave prilikom ispraćaja Stare godine na koju je Kate (Vanja Ćirić) pozvala prijatelje jer joj je protekla godina obilovala nesretnim događajima pa ona očekuje da će s njima ljepše ući u nastupajuću godine. U zdanje usred šume, bivši samostan pretvoren u luksuzni smještaj, dolaze njezini prijatelji: arhitekt i homoseksualac Daniel (Igor Mešin), samouvjereni i egzaltirani Ben (Ronald Žlabur) sa svojom najnovijom „akvizicijom“, mladom i histeričnom Laurom (Dajana Čuljak), bračni par koji tvori glumac u TV reklamama , zapravo gubitnik Carl (Goran Malus) i izuzetno uspješna, netaktična i naporna Rebecca (Sanja Marin) te čovjek u prolazu, ponuđač užitaka Adam (Ivan Čuić).
Tekst kroz duhovite replike nudi uvid u suvremeni život opterećen potrebom da se u svakom trenutku bude na Internetu / mobitelu (što i gledatelji revno rade, posebice za vrijeme zatamnjenja, što je jako učinkovito za održavanje posebne atmosfere predstave!), da se mora uspjeti po cijenu vlastite istinske sreće, da je nužno pokoravati se diktatima mode (od odjeće do formiranja obitelj) iako to čovjeka uopće ne veseli, da je biti tužan i nesretan ravno zločinu… Dakako, kako „tulum“ odmiče, tako se, dodatno zahvaljujući piću i drogama, ruše brižno održavane maske koje zakrivaju prave karaktere i situacije.
Cjelovito gledano, nisam baš previše oduševljena tekstom, posebice zbog njegovih uglavnom predvidivih razvoja događaja. Sami likovi su prilično plošno i jednodimenzionalno osmišljeni, pa ili glumci nisu bili baš naročiti potaknuti ili je bila takva večer – ali imala sam dojam da sam u onoj pjesmici: „mnogo htjeli, mnogo započeli…“ jer nije bilo niti istinske glume, niti istinske komunikacije, a niti su baš dobacili do nas (osim do onih najveselijih gledatelja). Ipak, meni je osobno Igor Mešin izuzetno uspješan u stvaranju lika Daniela, baš zato što nema krike-vike (Čuljak) ili inzistiranja na pretjeranosti (Marin), nego smireno i vrlo učinkovito stvara svojeg naoko slavnog, no očito marginaliziranog arhitekta (posebice zbog spolne orijentacije, jer čim se netko naljuti na njega, odmah mu to naznači; vrlo poznato, zar ne?).
Knezović sjajno osmišljava izgled bivšeg samostana, fino povezujući vanjski (povremeno sniježi) i unutarnji prostor (odlična naznaka kuhinje), kostimi odražavaju pojedine karaktere (Gabrijela Krešić), mada je malo pretjeran drugi dio prilikom presvlačenja muškaraca u ženske haljine, dok je glazba (Christian Kanazir) vrlo lijepa (mada djeluje napadno u dugim razmacima zatamnjenja prilikom djelovanja binskih radnika, ali to vjerojatno nije skladateljeva nego redateljičina ideja).
Nakana ove, u drugom dijelu prilično crne komedije, jest prikaz života urbanih ljudi srednjih godina u kojima si malo tko želi priznati da živi lažnim životom i da nije nužno da sve bude veselo, veselo… Iako ima duhovitih replika i glumačkih iskrica, predstava mi djeluje heterogeno: od nejasnih redateljskih zahvata preko predugih dijaloga do nebalansiranih glumačkih iskoraka. Njezino (pre)dugo trajanje ublažuju udobne sjedalice, ali to nije razlog zbog kojeg odlazim u kazalište.