Ruski redatelj Valerij Fokin (1946.) dobitnik je 17. Europske kazališne nagrade koja mu je uručena u najstarijem ruskom kazalištu, Aleksandrinskom kazalištu u Sankt Peterburgu, čijim je umjetničkim direktorom postao 2003. Po završetku ceremonije dodjela nagrada (17. 11. 2018.), na spomenutoj pozornici zaigrala je predstava „Maskerada“ prema drami Mihajla Ljermontova u režiji Valerija Fokina, ali temeljena na predstavi iz 1917.u režiji Vsevolda Mejerholda (Fokin se bavi njegovim nasljeđem).
U Fokinovoj profesionalnoj biografiji nabrajaju se brojna zaduženja, što ga očito nije ometalo u režijama koje, kako piše u pratećem katalogu, povezuju „staro i novo, filozofiju i psihologiju, maštu i tehniku“. O vlastitom poimanju kazališta, odnosno režije, rekao je: „Profesija je kao abeceda: što je više možeš koristiti, više ti omogućuje da se izraziš.“
Ljermontovljeva drama u stihovima „Maskerada“ govori o Arbeninu i njegovoj supruzi Nini koju on nakon njezina povratka s karnevalske zabave otruje, uvjeren da ga je prevarila. Kad spozna da je bio u krivu, tragedija se od osobnog zločina preobražava u društveno zlo, budući da su njegove sumnje potaknute stjecajem okolnosti, a ne istinskim činom. Ona je mrtva, on poludi, a svi i dalje plešu i zabavljaju se…
Rekonstrukcija scenografije i kostima iz 1917. (skice Aleksander Golovin) ukazuju da se radi o predstavi prije Oktobarske revolucije, jer brojni zastori koji dočaravaju ambijent plesne dvorane, bogataškog doma i ozračje smrti nude carski ambijent. Starinske frizure glavnih protagonista (Pjotr Semak, Elena Vožakina) i odgovarajuća odjeća nesumnjivo pripadaju 19. stoljeću, dok karnevalska odjeća podsjeća na komediju dell'arte. Ustupak „novom dobu“ su vertikalni pomični dijelovi kojima glumci izlaze na površinu na kojoj igraju, odnosno spuštaju se u dubinu, što je vrlo učinkovito korišteno i prilikom dodjela nagrada, jer su laureati „izranjali“ na površinu. Vrlo raskošna, glazbeno i vizualno uzbudljiva, ova je predstava podsjećanje na neko minulo doba i sjajan završetak festivalske priredbe.
Obećana Fokinova predstava „Danas. 2016.“ nije bila dostupna, pa je zapravo jedina originalna Fokinova režija bila predstava „Švejk. Povratak“ u istom kazalištu dva dana ranije (15.11.2018.). Tekst suvremene spisateljice Tatjane Rakmanove oslanja se na Hašekovog Švejka, ali tu više nema duhovitih scena i događaja, dijalozi su trpki jer je Hašekov Švejk preživio samo jedan rat, a ovaj današnji pamti i onaj drugi, još strašniji. Sve se zbiva na nakošenoj pozornici (kao i u „Maskeradi“, također isti scenograf Semjon Pastuk), sa zastrašujućim predimenzioniranim glavama uokolo, video efektima i grotesknim lutkama (vrlo nalik onim Bourekovim!), tako da je vizualno okruženje vrlo tjeskobno.
Scene su uglavnom masovne, a izdvajanje Švejka (Stepan Balakšin) djeluje kao vapaj pojedinca u općem ludilu. Krcata vizualnim i muzičkim (Aleksande Bakši) senzacijama, predstava me je više iscrpila negoli obogatila, mada doista valja reći da se radi (u obje predstave) o izuzetnom zanatskom zahvatu.