Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu baš se razmahalo pa je u istom tjednu imalo dvije premijere: „Luđak i opatica“ i „Filoktet“. Pohodila sam ovu drugu (10.11.2018.), dakle dramu „Filoktet“ grčkog dramatičara Sofokla u režiji Ozrena Prohića i adaptaciji nastaloj u suradnji s dramaturgom Ivanom Penavićem.
Grčki dramatičar Sofoklo (495.- 406.) dio je slavnog trojca grčkih tragičara (uz Eshila i Euripida), a činjenica da se i danas njihova djela postavljaju na kazališne daske (dakako drugačije nego u drevno doba) pokazuje da nam imaju nešto za reći (barem nekima). Središnji lik drame je Filoktet, vojnik kojeg su zbog „smradne rane“ na nozi njegovi suborci ostavili na pustom otoku Lemnosu. No, zbog luka poluboga Herakla, koji je ovaj darovao Filoktetu i koji je nužan Grcima za osvajanje Troje, jednog dana na otok pristaje brod. Filoktet, ogorčen zbog izdaje svojih suboraca, ljubomorno čuva luk i vrlo je nepovjerljiv pri susretu s mladim Neoptolemom (inače Ahilejevim sinom).
Skriven na brodu, lukavi Odisej je objasnio mladom ratniku da slatkorječivošću pokuša od Filokteta izmamiti luk. Neoptolem mu na to odgovara: „Radije ću, kralju, propasti časno radeći / nego izvojevati pobjedu podlim djelovanjem“, što Odisej pripisuje mladalačkom zanosu i tumači mladiću nužnost prevare za opće dobro (kasnije poznato kao makijavelizam). Daljnje prepričavanje nije nužno, jer znamo kako je završilo grčko ratovanje protiv Troje, ali ono što je zanimljivo su moralni profili trojice glavnih likova: ogorčenog Filokteta (Stojan Matavulj), lukavog Odiseja (Ljubomir Kerekeš) i moralnog Neoptolema (Karlo Mrkša).
Iako je drama naslovljena „Filoktet“ pravi tragični junak jest Neoptolem: on se lomi između moralnog ponašanja i poslušnosti autoritetu, između zadane riječi i uvjeravanja o općem dobru, između osjećaja osobne nemoći i pokušaja promjene sudbine koja mu je namijenjena. Karlo Mrkša u jednostavnoj crnoj odjeći (Mirjana Zagorec) bez velikih gesta, tek ekspresivnošću lica dočarava unutarnju borbu mladog ratnika : on plače, on se slama, on pokušava ostati uspravan – ukratko on pati. I to radi uvjerljivo i dobro. Preostala dva vrha ovog trokuta su veliki i statični Filoktet, Stojan Matavulj, u svojem pravednom gnjevu i nepovjerenju prema nekadašnjim suborcima i vižljasti, prefrigani Odisej, Ljubomir Kerekeš, koji mijenja kut promatranja (loža na prvom katu, primjerice) što je odraz njegovih namjera. Njih su dvojica odjeveni u sivu odjeću: Matavulj s prljavim povezom na nozi i lukom o koji se oslanja, a Kerekeš sa šalom prikačenim odlikovanjima (odličan detalj kako bi se ukazalo na njegov povlašteni položaj).
Budući da Filoktet boravi u špilji, scenograf Žorž Draušnik je oblikovao veliku šuplju kocku koja dočarava vanjski i unutarnji izgled špilje, dok Ivan Faktor izuzetno efektnim i promišljenim video projekcijama (visoke estetske razine) stvara ugođaje koji se mogu iščitavati kao duševna stanja protagonista, odnosno stupanj napetosti. Tome pridonosi i odlična glazba Davora Bobića: od početnih suzdržanih tonova do razmahane svečarske završnice (mada se doista nema što slaviti, pa se to može shvatiti kao ironijski odmak).
Sunčana Zelenika Konjević utjelovljuje nekoliko uloga, no glavna joj je lik zborovođe za kojim ide zbor sastavljen od mladih glumaca: Filip Eldan, Nikša Eldan, Hana Kunić, Tena Antonija Torjanac, Jakov Jozić i Ognjen Milovanović. Budući da su oni mornari, odjeveni su u mornarska, nekada vrlo popularna dječja odijelca i osim što izgovaraju Sofoklov, izgovaraju i dopisani tekst (čemu?) krećući se naglašeno koreografirano (Zrinka Lukčec Kiko). Budući da je zbor/kor ionako „karika koja nedostaje“ između junaka, bogova i gledatelja, njihova koreografija apsolutno ima smisla, no ne vidim razloge njihovom pretjeranom lupanju u završnim scenama?!
Usprkos primjedbama, predstava „Filoktet“ se baš lijepo može gledati; jedino se pitam kome je istinski namijenjena – osim ukoliko nije pitanje dobrog ukusa imati antičku damu na repertoaru!