Pročitavši najavu da će koreograf (redatelj, dramaturg i autor glazbenog aranžmana) Jiři Bubeniček (1974.) postaviti na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (3.11.2018.) balet „Metropolis“ prema romanu Thee von Harbou, odnosno prema istoimenom filmu (1927.) redatelja Fritza Langa (1890.-1976. ) za koji je on napisao scenarij zajedno sa svojom suprugom autoricom romana, pogledala sam film. Moja prva impresija bila je da su skupne scene (kretanje radnika) naglašeno plesne, što je nesumnjivo uočio i koreograf, preselivši kretanje s filmskog platna na pozornicu (osvrt na izvedbu 5.11.2018.).
Najpoznatiji lik iz Langovog filma je ženski lik robota, mada je ona najmanje prisutna i predstavlja simbol mehanizacije, zamjenu čovjeka strojem, automatsko kretanje nasuprot ljudskoj osjećajnosti. Priča o bogatima i siromašnima, eksploatiranim radnicima koji u strojevima prepoznaju svoju muku pa ih razbijaju, ne shvaćajući pri tome da će taj rušilački pohod najviše njima nauditi završava pomirenjem (u čemu sudjeluje dvoje zaljubljenih: Freder, sin vladara Metropolisa i siromašna Marija koja zagovara blagost i milosrđe). No, prije toga dolazi do naglašeno ekspresivnih scena, jer Rotwang, izumitelj robota (koji izgleda kao Hel, žena koju je Frederson preoteo Rotwangu) u ljubavi dvoje mladih vidi priliku da se osveti Fredersonu pa preoblikuje robota prema Marijinom izgledu, dajući joj rušilačke porive… Završetak priče je, naravno, sretan, ali da nisam pogledala film, neke scenske prijelaze ne bih razumjela, iako bismo „Metropolis“ doista mogli nazvati dramskim ili narativnim baletom (naziv koji se uvriježio u sličnim slučajevima).
Suradnja koreografa s bratom blizancem Ottom Bubeničekom, scenografom i autorom video projekcija, iznjedrila je vizualno uzbudljivu predstavu na tragu ekspresionističkog izričaja Langovog filma, posebno uspjelu u skupnim scenama. Kostimi (Nadina Cojocaru) su tamni kada se radi o radnicima, a razigranih boja i pomalo ekstravagantni kada je prikazana bogataška zabava, robot Hel izgleda očekivano (Miljenko Sekulić), dok se lijepa haljina Marije, odnosno Hel kada preuzima Marijin lik izdvaja decentnošću. Promišljen izbor glazbe naglašava zbivanja i atmosferu, prateći psihološke odnose među likovima.
Uz skupne plesne scene, predstava obiluje duetima, od kojih se oni na podlozi teže mogu vidjeti iz daljih redova gledališta, no zato ima vrlo upečatljivih solističkih nastupa od kojih prednjači Takuya Sumitomo u liku izumitelja Rotwanga. Ovaj izvanredni plesač u nekoliko posljednjih baletnih naslova pokazao je ne samo da je dobar tehničar sa smislom za sklad, već da je i glumački dorastao likovima koje predstavlja. U slučaju Rotwanga treba pokazati genijalnost na granici suludog te ukazati na dvojnost između ljubavi prema voljenoj ženi i težnji da se osveti čovjeku kojeg mrzi, što je u potpunosti uspio.
O sjajnoj Nataliji Kosovac (Marija) gotovo da ne treba ništa dodati nego da je i dalje izuzetna, dok je Iva Vitić Gameiro u ulozi oživjelog robota nalik Mariji vrlo dobar odabir, jer ovu plesačicu odlikuje izuzetan smisao za dramatiku pa uz plesne kvalitete posjeduje naglašeni glumački dar. Tomislav Petranović kao Fredersen, moćni vladar Metropolisa, suzdržanim i polaganim pokretima daje naslutiti svoju moć, Mršavi čovjek, njegov špijun u izvedbi Guilherma Gameira Alvesa nudi vrlo dobrog moderatora zbivanja, dok je Kornel Palinko iskočio u prednji plan svojom ulogom Fredera. Skoro da je zastrašujuće kako su se neke životne prilike malo ili nimalo promijenile u zadnjih stotinjak godina – primjerice apatija iznurenih ljudi!
Predstava „Metropolis“ plijeni svojom glazbenom i vizualnom komponentom i nedvojbeno pokazuje da se Balet HNK može nositi s najrazličitijim izazovima.