Bila je to mučna kazališna večer (22.10.2018.) u sklopu 53. Borštnikovog susreta (Borštnikovog srečanja) u Mariboru (15.-28.10.2018.), kazališnog festivala najboljih slovenskih predstava u protekloj sezoni prema izboru dramaturginje, kazališne kritičarke i publicistice Zale Dobovšek. Tu sam večer pogledala predstavu „6“ u režiji Žige Divjaka i koprodukciji Slovenskog mladinskog gledališča i Maske iz Ljubljane te predstavu „Naš razred“ Tadeusza Slobodzianeka u režiji Nine Rajić Kranjac i koprodukciji Prešernovog gledališča Kranj, Mestnog gledališča Ptuj i Mini teatra Ljubljana, a zajedničke su im teme bile netrpeljivost, mržnja i sklonost nasilju prema onima koji su oduvijek živjeli ili od nedavno žive u neposrednom susjedstvu.
Predstavu „6“ mogla bih okarakterizirati kao dokumentarno pripovjedačko kazalište u kojem petero glumaca (Iztok Drabik Jug, Alja Kapun, Katarina Stegnar, Vito Weiss, Gregor Zorc) mijenjaju uloge, nastupajući kao radnici Đačkog doma u Kranju u koji ravnateljica Judita Nahtigal pokušava udomiti šestero maloljetnih izbjeglica odnosno kao oni koji se tome protive (profesori obližnje gimnazije, roditelji djece smještene u domu,dobronamjerni mještani) najavljujući akcije koji bi Dom odvele u financijsku propast.
Izvanredno zanimljiv tekst temeljen je na istraživanjima i pokazuje dva suprotna svjetonazora: obične ljude spremne pomoći i one koji sve što je drugačije doživljavaju kao prijetnju. Dok glumci predstavljaju „domske“ zaposlenike, sjede na običnim stolcima i sasvim prirodno razmišljaju o novoj situaciji i svojim dužnostima, podržavajući svoju ravnateljicu. Kao gnjevni „pravednici“, roditelji, dušobrižnici i zloguki proroci glumci stoje za mikrofonom i gotovo fatalistički proriču najstrašnija događanja, najavljujući bojkot Đačkog doma. „Če ne gre, ne gre“ rezignirano komentira domar ravnateljičinu odluku da ipak ne udomi šestero djece.
Potresna priča izvedena minimalističkim kazališnim sredstvima ostavlja dubok i mučan utisak na gledatelje pa nije neobično da je predstava „6“ dobitnica Velike Borštnikove nagrade za najbolju predstavu (žiri u sastavu Nika Arhar, Uršula Cetinski, Simona Hamer, Goran Ferčec, Marko Sosič).
„Naš razred“ govori o grupi učenika, pripadnika poljskog i židovskog naroda, koji zajedno žive (i uče) u malom poljskom gradu Jedwabneu u kojem je nakon Drugog svjetskog rata podignut spomenik Židovima koje su pobili njemački nacisti. Međutim, podaci ukazuju da ubojice nisu bili Nijemci nego Poljaci, susjedi i školski kolege. Bujanje netrpeljivosti Poljaka prema Židovima ima za posljedicu nasilje najrazličitijih oblika od pokrštavanja, silovanja i mlaćenja do spaljivanja kuća i fizičkog istrebljenja („Neka budu sretni da ih kršćanski ubijamo“).
Najpotresnije u ovoj „povijesti u 14 lekcija“ (broj odgovara postajama Križnog puta) nije samo zbivanje, već činjenica da se radilo o njihovim poznanicima koji za svoja zlodjela nisu kažnjeni. Scenu je oblikovala Urša Vidic, kostime Andrej Vrhovnik, čelistica Judita Polak i gitarist Ciril Roblek glazbom (Branko Rožman dobitnik je Nagrade BS za glazbu) prate deseteročlani glumački ansambl koji je kao kolektiv nagrađen Nagradom BS: Darja Reichman, Vesna Pernarčič, Vesna Jevnikar, Miha Rodman, Blaž Setnikar, Nejc Cijan Garlatti, Benjamin Krnetić, Peter Musevski, Aljoša Ternovšek i Borut Veselko. Iako se radi o gotovo trosatnoj predstavi i doista mučnoj temi dosljedno provedenoj, predstava „Naš razred“ drži tenziju, ne samo zbog glumačkog ansambla već i zbog režijskih zahvata mlade redateljice Nine Rajić Kranjac (1991.), dobitnice Nagrade BS za režiju.
U SNG Maribor ušla sam u 19 sati i izašla oko ponoći – tužna i ogorčena zbog ljudskih sudbina i vrlo zadovoljna zbog istinski katarzične učinkovitosti oba kazališna čina.