LUTKE 2018.: LES ANTLIACLASTES I ZERO EN CONDUCTA
Opet bih ih rado srela
Vizualni i mentalni svijet Patricka Simsa te plesačka izvrsnost skupine Zero en conducta u meni su našli vjernu poklonicu
Objavljeno: 18.10.2018. 6:49:19
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Trostruki valcer" / Emmanuel Dubost

Sasvim neobična, otkvačena i gotovo zastrašujuća predstava francuske skupine Les Antliaclastes, pod neprevedivim naslovom „La valse des hommelettes“, koju su na 14. bijenalnom festivalu suvremene lutkarske umjetnosti LUTKE 2018. u Ljubljani (12.-16.9.2018.) preveli kao „Trostruki valcer“ (15.9.2018.) jer je okupila tri manje poznate (budimo iskreni, sasvim nepoznate) priče braće Grimm, mene je sasvim očarala.

Ne bih baš sa sigurnošću mogla tvrditi o čemu se u svakom trenutku radi – podmetanje jajeta u gnijezdu iz kojeg se izlegne čudovišni ptić, zec odjeven u kožnate hlače s rogovljem na glavi i lovačkom puškom, čudni mali stvorovi (vilenjaci?) koji su čas ljubazni (pomažu postolaru) čas opaki (zamijene dijete) i još niz šašavih likova, radnji i preokreta. 

Redatelj i autor likovnog djela je Patrick Sims, koji zajedno s Josephine Biereye i Richardom Pennyem pokreće male marionete. No ima tu i maski, sjena, mehaničkih vragolija – sve mistično i očaravajuće. Mada je jedan gledatelj (odrastao) prokomentirao da je, usprkos najavi da je predstava bizarna, možda malo isuviše bizarna, meni (nama od šest i malo više godina) je bilo silno uzbudljiva, vizualno fantastična i taman onoliko okrutna koliko pristaje času u kojem zidni sat  otkucava trinaesti sat i budi mračne sile.

Posljednji Brigitin ples“ (16.9.2018.) španjolskog plesnog para, ujedno redatelja predstave, Josea Antonia Puchadesa i Juliette Gascon (pod zajedničkim nazivom Zero en conducta) predstavlja sjećanje ostarjele Brigite na njezinu mladost ispunjenu plesom. Iako su glavni dio predstave izvanredne plesne točke, protagonisti su vrlo vješti u animaciji starice (Miguel Hache) koju odlikuju sve nijanse i detalji staračkog ponašanja. Njezine polagane kretnje prepune brige (ruke su ujedno ruke ljudi) u odličnom su kontrastu s plesačkom virtuoznošću koje se prisjeća. Spoj animacije i vrhunske plesne vještine daje ovoj predstavi svježinu i polet, no ne bi bilo na odmet da se malo dramaturški oblikuje.

Zaključno bih mogla reći da su vizualni i mentalni svijet Patricka Simsa te  plesačka izvrsnost skupine Zero en conducta u meni našli vjernu poklonicu.