21. međunarodni festival „Mladi lavovi“ (Mladi levi) u organizaciji zavoda „Bunker“ (24.8.-1.9.2018.) nudi, osim scenskih izvedbi, razgovore i razmjenu mišljenja pa se uz izreku „stavimo glave skupa“, uvijek može saznati nešto novo i korisno. Dva desetljeća iskustva u „organizaciji i izvedbi kulturnih priredbi“ svakako su dovela „Bunker“ u poziciju savjetodavca jer od kada su „političke snage“ zatvorile ozbiljniji dotok novca neprofitnim / nevladinim / izvaninstitucijskim udrugama, postaje vrlo aktualna krilatica kojoj smo se nekada smijali: „Snađi se, druže“. Dakako, ne misli se pri tome na prevaru i pljačku, već na udruživanje (koprodukcije), odnosno potraživanje financijskih sredstava za takozvane Europske projekte.
Vrlo uspješan projekt (nekoliko predstava na Festivalu „Mladi lavovi“ posljedica su te suradnje) „Create to Connect“ (2014.-2017.) nastavlja se do 2020., a meni je osobno bila najzanimljivija činjenica da se u spomenuti projekt uključio i ZRC SAZU (Znanstveno-istraživački centar Slovenske akademije znanosti i umjetnosti). Budući da im država u potpunosti ne pokriva troškove, moraju se uključivati u različite projekte pa je tako njihovo sudjelovanje u „Create to Impact“ istraživanje utjecaja umjetnosti na ljude...
Moj boravak na 21. Festivalu „Mladi lavovi“ obuhvaćao je razdoblje od 28.8.-31.8.2018., pa ću u nastavku pisati o predstavama, koje sam doživjela, uvjetno govoreći, kao razmeđu između sudjelovanja i promatranja. „Prva altruistična predstava“ Marka Bulca (28.8.2019., engleska verzija) uključuje 20 sudionika posjednutih na niskim bijelim stoličicama koji prate Bulcove upute podijeljene u osam slika: od pisanja pojma za koji pojedinac smatra da će pomoći čovječanstvu, preko zapisa karaktera na naslonu stoličice koju osoba nosi na leđima do sparivanja papira i natpisa na naslonu čije zajedništvo prerasta u apsurd (egoist-share ili pedophile-kidness): u laganom tempu, bez nasilja, ali stješnjeni (izostanak privatnog prostora), sudionici ove izvedbe mijenjaju poziciju od aktivnog člana do pukog promatrača. Mada dramaturški nije baš dosljedna, Bulcova predstava prilično vjerno prati zbivanja u svačijem životu – situacije koje izazivaju nelagodu (iako se ništa konkretno ne događa) i one u kojima se osjećamo zaštićeni od vanjskih utjecaja.
Predstava „Rudarske priče“ (30.8.2018.) belgijskih autora Silke Huysmans i Hannesa Dereere bavi se katastrofom u brazilskoj državi Minas Gerais kada je popustila brana na rijeci Doce i uništila brojna sela. Sama Silke Huysmans tijekom izvedbe ne progovara, nego raspoređuje drvene ploče na kojima se projiciraju (ujedno i čuju) riječi ljudi (sedmero) koji su svjedočili ovoj tragediji. Iako tvrde „sjećanje je subjektivno“ odnosno „sjećanja su mali otoci u moru amnezije“, njihova nas svjedočenja duboko diraju, mada sami (srećom) nismo imali slična iskustva... Na kraju svega ostaje tišina. Ili kakofonija.
Među zanimljivije predstave pripovjedačkog kazališta uvrstila bih predstavu „Dom“ mađarskog kolektiva „dollardaddy's“ (31.8.2018.) redatelja Tamasa Oerdoega u kojoj nastupaju Krisztina Urbanovits (majka), Mate Dezso Georgita (sin), Piroska Meszaros (kćer) i Tamas Oerdoeg (zet). Obiteljska priča u kojoj su svi protiv svih: majka i zet flertuju, majka i sin se svađaju, majka i kćer se uzajamno optužuju, kćer i zet imaju nejednaka očekivanja – svi nesretni i u svojoj nesreći opaki. Jasno izgovorena stajališta, precizno ciljane uvrede i duboko zakopano nezadovoljstvo odlikuje ovu obitelj – prema onoj poznatoj Tolstovoj rečenici o nesretnim obiteljima. Ipak, svaka sličnost s nekim koga i sami poznajete je slučajna!
Portugalski interdisciplinarni umjetnici Ana Borralho i Joao Galante okupili su dvanaestero mladih „lokalaca“ u dobi od 18 do 23 godina (očito su se poznavali i prije ovog projekta) i po principu „ruskog ruleta“ (imaju kvazi pištolj s kutijom na cijevi, koja se u određenom trenutku rastvori) uvlači ih u ispovjedi nazvane „Okidač sreće“. Mladi ljudi pričaju o nekim događajima (nije jasno koliko je tema zadana, a koliko zadire u privatnost govornika) koji su im bili nelagodni, zbunjujući ili šokantni. Sama ideja je vrlo zgodna (mada ne i nova), ali kako se radi o situacijama bliskim upravo mlađoj dobi, to odrasloj publici (ukoliko nije emotivno vezana uz izvođače) postaje monotono.
Najduža (gotovo tri sata) predstava bila je „Iz mesa i betona“ (31.8.2018.) brazilske skupine Anti status quo companhia de danca u kojoj se publici nudilo podjednako da bude sudionikom i svjedokom. Nakon što smo svi u odabrani prostor ušli s papirnatim vrećicama na glavi (anonimnost zagarantirana) i počeli se nasumično zajedno šetati, članovi skupine počeli su otvarati vreće s ambalažom (kutijama i plastičnim bocama) i trpati ih ispod odjeće. Neki gledatelji su im u tome pomagali, neki su kreirali vlastitu „odjeću“ od kartona, ali većina je ipak čekala razvoj događaja. Nakon što su odjeću pretrpali ambalažom stvarajući od sebe groteskne figure, počeli su se navlačiti i svlačiti, da bi rezultat bio potpuna golotinja. Kako se radi o brazilskim izvođačima, obilje smeća po cijeloj dvorani asociralo je na favele... To je možda pomalo nepravedno jer možemo slobodno ustvrditi da nam je cijeli planet pretrpan smećem (recikiranje će tu malo pomoći!). Ostatak predstave goli sudionici lagano plešu, naguravaju se na zid, zakopavaju se ispod smeća, iskaču iz smeća, smeće i ljudi postaju zajednički suputnici u budućnost. Da je kraće, bilo bi bolje (manje je više), ali vrata uvijek imaju kvaku s obje strane!
Predstave koje sam grupirala pod zajedničkim nazivnikom vezanim uz sudioništvo / promatranje uglavnom su pripovjedački teatar i mada je ova zadnja vrlo fizička – itekako govori.