Zahvaljujući Osječkom ljetu kulture u produkciji Gradskih galerija Osijek pojavila se hrvatska praizvedba (Barutana, 5.7.2018.) hvaljene drame „Konstelacije“ mladog britanskog dramatičara Nicka Paynea (1984.), nakon čega je doputovala u Zagreb na Ljetne noći Teatra Exit (22.7.2018.). Ovu, kako je vole zvati duodramu, prevela je Lada Silađin, dramaturški obradila Marijana Fumić i režirala Aida Bukvić, da bi likove  Marianne i Rolanda, odnosno u hrvatskoj verziji, Olge i Vladimira, odigrali Olga Pakalović i Vladimir Posavec-Tušek.

Priča počinje susretom fizičarke i pčelara na roštiljadi, nakon čega postaju par, ali čija ljubav zamire zahvaljujući nevjeri i ponovo se (?) rasplamsava na tečaju plesa... Termin „konstelacija“ može se smatrati stjecajem okolnosti ili  odnosom različitih činjenica, ali također u kontekstu astronomije, prividnim položajem Sunca, Mjeseca i planeta u odnosu na zvijezde.

Poigravajući se pojmovima „malog“ (subatomskog, kvantnog) i „velikog“ (svemira, teorije relativnosti) autor nudi mogućnost različitih interpretacija istog događaja i ta neodređenost (ne baš u duhu Heisenbergovog načela neodređenosti) ovisi o pojedincu i  njegovu poimanju činjenica – mogućnost različitih istina kao odraz stajališta pojedinca. Dok pratimo dijaloge koji mijenjaju  značenje , nesigurni smo tko je što učinio – jednake su mogućnosti za oboje da su iznevjerili onog drugog. Razvoj odnosa, usponi i padovi  u vezi, objašnjenje zašto Olga ne uspijeva u svakom trenutku izgovoriti traženu riječ kao i potreba za podrškom – sve to iziskuje stalne emotivne transformacije i tu su se ovo dvoje glumaca pokazali i više nego dorasli. 

Prekrasna Olga Pakalović, koju gledam u posljednje vrijeme u maleckim kazališnim ulogama, pokazala je svu raskoš glume prikazujući svoju junakinju istovremeno kao krhku i borbenu, ženu čija bolest ima tragičan kraj (a možda i ne?!) i koja je spremna na borbu i na odustajanje. Izvrsnu protutežu  predstavlja njezin partner Vladimir Posavec -Tušek (kako ne gledam serije, meni je on pravo otkriće), pokazujući ranjivost muškarca (tako rijetko prihvaćenu) i potrebu da se prikaže dorastao najtežim životnim izazovima (podrška u odabiru eutanazije kao izlaza). Njihova suigra je doista izvrsna, potpomognuta scenskim pokretom (Blaženka Kovač Carić) i zanimljivi zvučnom kulisom (Marko Žuljević) na sceni koju oblikuju kutije koje asociraju na košnice, mada je promjena svjetla (Tomislav Kobia) možda malo predinamična (i bez toga bi se vjerojatno shvatila promjena situacije ili raspoloženja).

Sve u svemu, predstava „Konstelacije“ predstavlja dobrodošlo tekstualno osvježenje i užitak u glumačkoj suigri Olge Pakalović i Vladimira Posavca-Tušeka.