Nakon niza baleta inspiriranih povijesnim ličnostima (Gustavom III, Chopinom, Byronom i Shelleyjem), rađenih za europsku publiku, Patrice Bart najnoviji je napravio za onu hrvatsku – „Elizabetu Austrijsku – Sissi“, praizvedenu 27. ožujka 2018. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (Olginu kritiku pročitajte ovdje). Glasovitom koreografu to je u kratko vrijeme već druga suradnja sa zagrebačkim Baletom; pretprošle je sezone na istoj sceni i s uglavnom istim solistima postavio neoklasičnu produkciju „Romea i Julije“. Ostavši vjeran i glavnima sporednim suradnicama s prethodnog projekta – dramaturginji Christiani Theobald te scenografkinji i kostimografkinji Luisi Spinatelli – u novom je baletu ponovio većinu slabijih strana prethodnoga, ali iz nekog razloga nije i onih jačih.
Život legendarne princeze, inače višestruko nadarene, obrazovane i dakako utjecajne ličnosti, bio je tome proporcionalno i izvanjski upečatljiv; obilježen s jedne strane brojnim putovanjima, uživanjima u umjetnosti i različitim hobijima, a s druge smrću djece, psihičkim bolestima u obitelji te sputanošću dvorskim protokolima i krutošću bračne zajednice (na koju je prevelik utjecaj imala svekrva). Bart sve to, dakako, nije ni mogao ni trebao prikazati, odnosno kronološki ispričati (mada dobar dio jest, ali ne na uvijek razumljiv način); napravivši vlastiti izbor odabranih povijesnih i privatnih događaja, kao bitnih fragmenata Sissinog života, uobličio ih je kroz dva čina, od kojih se prvi sastoji od prologa i devet scena, a drugi od šest scena i epiloga, u ukupnom trajanju od oko dva i pol sata s pauzom.
Radnja je ciklički strukturirana; predstava počinje i završava atentatom na austrougarsku caricu, za vrijeme šetnje Ženevskim jezerom, između čega se odvija niz odabranih biografskih epizoda (onih poznatijih i dramatičnijih, poput gore navedenih, kao i onih manje poznatih i intimnijih, poput opsjednutosti izgledom i vježbanjem). No značajan je dio radnje posvećen i Sissinoj psihološkoj dimenziji, čiju slojevitost u baletu utjelovljuje – kao mračna strana njezine ličnosti – Melankolija, koju je Bart uglavnom uspješno kreirao dojmljivim depresivnim, tužnim, očajnim i prestrašenim, neoklasičnim baletnim vokabularom. Međutim, istovremeno koreografsko-plesački nije oživotvorio sreću, ljubav, zanos, nadu i slične intrinzične stvarnosti, koje su također postojale, a što je bez obzira na autorsku slobodu upadljiva nedosljednost, jer od scenski portretiranih kako sretnih, tako i nesretnih događaja, figuralni odraz unutarnjih reakcija na izvanjske pojavnosti glavne protagonistkinje dobivaju samo oni drugi.
Glazbeni odabir je također, svodeći se na samo jedno – Smetanino ime (glazbeni aranžman: Ermanno Florio), više nego sporan. Ne samo zbog toga što je opus jednog autora, ma kako raznorodan bio, u kontekstu ovako kompleksno i ambiciozno zamišljenog djela nužno mjestimice monotona i nedorasla pratnja, već i stoga što se obrazloženje tog izbora temelji na činjenici da je skladatelj živio u Češkome kraljevstvu, koje je također pripadalo Monarhiji. S obzirom da je, osim Smetane, još čitav niz drugih značajnih skladatelja živio u vrijeme vladavine vojvotkinje Bavarske, carice Austrije i kraljice Mađarske, a koje se redom bez uvjerljivih razloga zaobišlo (pa i nezaobilaznog Straussa), takav se argument čini blago rečeno nategnutim.
No najslabija je točka predstave ona najbitnija – koreografija, koja je prilično neinventivna u oba čina; osobito u prvom, koji je predugačak, s puno praznog hoda i gestama koje se često ponavljaju, a ne govore puno. Sissi su namijenjena čak četiri pas de deuxa, no od kojih nijedan ne plijeni pažnju; puno upečatljivije nisu ni njezine solo točke, a nisu to ovog puta – za razliku od „Romea i Julije“ – čak ni one ansambla. Očekivanom se atraktivnošću odlikuju jedino sola Melankolije i njezini dueti sa Sissi (iako je u potonjima previše puta ponovljeno, i time manje efektno, Melankolijino prekrivanje Sissi svojom dugom kosom), zatim pas de deux Sissinog supruga Franje Josipa I i njegove ljubavnice, glumice Katarine Schratt te ples Grčkih vojnika.
Glavne role povjerene su Nataliji Kosovac (Elizabeta Austrijska), Ivi Vitić Gameiro (Melankolija), Andrei Schifanu (Franjo Josip I), Bálintu Rauscheru (Ludwig II Bavarski), Takuyi Sumitomu (Gyula Andrássy, mađarski grof), Tomislavu Petranoviću (Rudolf Habsburški) i Edini Pličanić (Katarina Schratt), koji su ih redom vrlo dobro iznijeli. Osobito Kosovac, čije tehničke mogućnosti nikada nisu bile upitne, no ovog im je puta u punom opsegu pridružila i uvjerljive glumačke, stvorivši svoj do sada možda najzaokruženiji lik (na kojem je jedini višak mjestimice umjetan i prenaglašeno vedar izraz lica, s obzirom da bi dovoljno sceničan bio i onaj prirodan), a usto je ljepotom i elegancijom više nego uvjerljivo inkarnirala atribute po kojima je Sissi u kolektivnoj memoriji vjerojatno najupamćenija. Vitić Gameiro također nije ništa manje bila dojmljiva kao Melankolija – neoklasična upravo onako kako joj idealno odgovara: prigušene mimike kojoj je strano svako izlijevanje emocija, slobodnih i plastičnih ruku te u čvrstoj klasičnoj tehnici ukotvljenih nogu. Lijepo je na sceni ponovo vidjeti i nacionalnu prvakinju Edinu Pličanić (nakon dvogodišnjeg izbivanja), zajedno s koreografski optimalno izabranim kvalitetama koje su ju do tog statusa dovele.
Međutim, zbog generalno nenadahnutoga koreografskog predloška, dojam je da su većinu glavnih uloga podjednako uspješno mogli otplesati i neki drugi, inače nestandardni nositelji glavnih rola, kao moguća, a nerealizirana ugodna iznenađenja. Tim prije što Bartove koreografske postavke ionako nisu istaknule najjače vrline odabranih solista, baš kao što nije iskorištena ni prilika da se raspleše cijeli ansambl, a jednako tako ni druga postava glavnih protagonista; svih desetak izvedbi, naime, otplesala je ona premijerna.
Slabu koreografiju k tome nenamjerno naglašava i scenografija, koja je ukusna, ali minimalna, te svako toliko iščezava, ističući time još više ono što se po sebi nema čime istaknuti. Kostimi su, međutim, više nego pogođeni u bojama i krojevima, te izvrsno odmjereni u decentnoj raskošnosti; nisu se sasvim primjerenima pokazali jedino u određenim dijelovima prvog čina, u kojima višeslojne haljine, unatoč prozračnim materijalima, ostavljaju dojam težine, jer u cijelosti prekrivaju noge balerina, čak i kad su te u développéu. Orkestar pod ravnanjem Diana Tchobanova glazbeno je tkanje djela učinio pak maksimalno dinamičnim, proživljenim i virtuozno odsviranim na svima, pa i onima prilično vrtložnim dionicama puta.
Općenito, najuspješniji su dijelovi predstave oni sporedni: evokativan glas Olge Pakalović, koja zastupa Sissi, i čije se riječi mogu paralelno pročitati na plakatu, zatim izvrsno osmišljen kraj baleta, a također i – nekonvencionalni nakloni plesača. No što je, dakako, premalo za komad koji je tako puno htio, mogao i najavljivao, a na kraju malo donio. Potvrdio je to i vrlo služben aplauz publike po svršetku (izvedba: 14. travnja), koja s većim oduševljenjem nije pozdravila baš nijednog interpreta, pa čak ni glavnu interpretkinju.
To možda i ne treba čuditi, jer Bartova se koreografsko-redateljska limitiranost vrlo jasno mogla nazrijeti još u prethodno postavljenom djelu, dok ju je u ovom, samo u još većoj mjeri, potvrdio: prije svega, mjestimice nezgrapno i nejasno vođenje radnje; za djelo tolikog opsega prilično oskudan i neatraktivan koreografski leksik; te nedovoljna povezanost ideje s realizacijom, dijelova s cjelinom, a onda i cjeline s publikom.
I dok je izgledno kako će Bartov angažman u kontekstu zagrebačkoga baletnog repertoara posljednjih nekoliko sezona ostati upamćen jedino kao ni po čemu pamtljiv, onaj ravnatelja Baleta Leonarda Jakovine, naprotiv, ostati će upamćen; ne samo da je prvi doveo razvikano-a-nije-jasno-zbog-čega ime u Hrvatsku, nego je taj evidentno loš izbor napravio čak dva puta.