Uvijek se pitam, čitajući i gledajući komediju, parodiju ili satiru, što istinski očekuju autori: kratku i popularnu epizodu ili poruku naraštajima. Dakako, odgovor valja prepustiti vremenu, mada se nerijetko događa da neka djela odjednom „izrone iz mraka zaborava“.
Brojna djela srpskog komediografa Branislava Nušića (1864.-1938.) uglavnom su brzo nalazila put do kazališnog uprizorenja pa je tako i čuvena komedija „Gospođa ministarka“ (1929.) napisana za glumicu Žanku Stokić praizvedena iste godine (Narodno pozorište, Beograd). Najnoviju beogradsku, izuzetno popularnu izvedbu adaptirala je i režirala Tatjana Mandić Rigonat za scenu Pozorišta „Boško Buha“ (8.10.2013., osvrt na izvedbu 4.5.2018.), pretvorivši ovaj komad u travestiju.
Podsjetimo samo na sadržaj ovog izuzetno poznatog djela: kada stjecajem okolnosti Simo Popović postane ministrom, njegova supruga Živka zaključuje da mora potpuno promijeniti svoj izgled, manire i odnose s ljudima – ukratko postati drugačija osoba, iznutra i izvana. Budući da njezina okolina, osobito obitelj, očekuje određene koristi, oni podržavaju njezina prenemaganja koja joj vremenom „dođu glave“, čemu kumuje njezin zet, budući da ga ona nastoji isključiti iz obitelji jer nije dovoljno otmjen.
Dakako, sve završava njezinim krahom: suprug daje ostavku i ona se opet vraća na svoj prvobitni položaj, osramoćena, ali i dalje spremna za nove pokušaje. I kao što se Gogolj kroz usta upravitelja grada („Revizor“) obraća publici (koja se zlurado zabavlja na njegov račun) kultnim riječima: „Čemu se smijete? Sebi se smijete“, tako se i Nušićeva Živka „obračunava“ s publikom: „Šta vi gledate? Je li vam lepo? Jeste li se zabavili? Crkli da Bog da! O mom se jadu zabavili. Samo ste u mraku hrabri, samo se u mraku smejete“(navedeno prema glumčevim riječima, a ne Nušićevom tekstu).
Redateljica je, zbog kazališno-povijesnih razloga, ali i zbog duha same komedije, odlučila uloge glavnih ženskih karaktera dodijeliti glumcima, pa tako Živku glumi Goran Jevtić, služavku Anku Nemanja Oliverić, kćer Daru Uroš Jovčić, dok je uloga sinčića povjerena Katarini Marković. Ima tih zamjena još, mada nisu dosljedno provedene, jer zeta Čedu igra Miloš Vlalukin, dok je ujka Vasa Vlastimir Velisavljević (1926.).
Scenski prostor osmislili su Tatjana Mandić Rigonat i Branko Cvijić, za kostime (koji vrlo slikovito prate Živkine promjene) pobrinule su se Ivana Vasić i Ivana Šešlija, dok je skladatelj Draško Adžić.
Duhovita Nušićeva rečenica, dinamična režija koja ostavlja glumcima velike mogućnosti, te izvrsno osmišljene uloge (posebice fantastični Jevtić i Oliverić) uz poneku dodanu suvremenu doskočicu (kada Živka, u skladu sa suvremenim težnjama pretjeruje s engleskim jezikom pa izjavljuje „My name is Lively“) čine predstavu „Gospođa ministraka“ vrlo živom i suvremenom.