Godine 1993. glumac Constantin Chiriacu (1957.) i njegove kolege iz Nacionalnog kazališta „Radu Stanca“ (TNRS) u Sibiu (grad u rumunjskoj pokrajini Transilvaniji) odlučili su povezati kazalište i grad, tako da je već sljedeće godine, s osam predstava iz tri zemlje, utemeljen Festivalului international de Teatru de la Sibiu – FITS (Međunarodni kazališni festival Sibiu ili Sibfest). Možda tada nije slutio u kojoj će se mjeri obistiniti doskočica: „Pazi što želiš jer bi ti se moglo ostvariti“, ali u vremenu od 8.-17. lipnja 2018., ovogodišnji 25. FITS je okupio 3300 sudionika iz 73 zemlje koji su predstavili 525 najrazličitijih događaja na 73 unutarnja i vanjska prostora u gradu i neposrednoj okolici.
Programe možemo podijeliti na one u dvoranama (dramske i plesne predstave, cirkus, glazbeno-scenske izvedbe, koncerti, izložbe, predstavljanje knjiga, tribine i razgovori, radionice, Performing Arts Market i još po nešto) i u vanjskim prostorime (od parada do izvedbi, od statičnih do interaktivnih instalacija), a svakako valja izdvojiti Aleju slavnih, (Parcul Cetatii) u parkovnoj šetnici uz obrambeno ziđe, na kojoj se od 2013. istaknutim kazališnim umjetnicima dodjeljuje zvijezda, pa su se tako u „zvjezdanu stazu“ ove godine uključili Hideki Noda, Ioan Holender, Isabelle Hupert, Mihajl Barišnjikov, Peter Sellars i Wajdi Mouawad.
Zahvaljujući brojnim događanjima, historijska jezgra Sibiua (dodatno uređena budući da je Sibiu 2007. bio Europska prijestolnica kulture) desetak dana vrvi ljudima, pršti šarenilom i svojim raznovrsnim programima stoji uz bok sličnim festivalima u Edinburghu i Avignonu (utemeljenim 1947.). Budući da se među produkcijama najčešće spominje upravo kazalište imenom Radu Stanca (1920. – 1962.), spomenimo da je riječ o uglednom književniku, dramatičaru i pjesniku, koji je nekoliko godina živio u Sibiuu i bio članom važnog „Književnog kruga Sibiu“.
Predsjednik FITS-a, Constantin Chiriac izuzetno je ponosan na velik broj volontera u sklopu festivalskih događanja: od nekoliko tisuća odabrano je i pripremljeno njih šestotinjak, čime se ostvaruje „uključivanje sljedeće generacije u FITS“(Chiriac). I doista, volonteri su svugdje – u dvoranama, na ulicama i trgovima, prate sudionike i pokušavaju pomoći publici. Određeni problem jest u činjenici da svatko od njih ima neko svoje područje pa ukoliko je primjerice netko zadužen za vodu, on u pravilu ne zna uputiti na adresu određene dvorane. Kako je vrlo teško znati tko se brine za što, uvijek pitate baš onu osobu baš ono pitanje na koje ne zna odgovor... To stvara određenu pomutnju, no kako se uz rumunjske volontere tu nalaze i oni iz drugih zemalja, čak 25 iz Japana, proizlazi da su ovi drugi malo bolje upućeni u gradsku situaciju.
Još jedna grupa ljudi se isticala svojom stalnom prisutnošću, a to su vatrogasci! Logično je da su stražarili uz velike vatrene instalacije koje su prilično neobuzdano gorile u dva gradska parka i na središnjem Trgu Mare, da su vrebali na ulazima u dvorane i pokraj svojih vatrogasnih kola, ali je bilo vrlo zanimljivo vidjeti ih u gledalištu na predstavama u kojima na sceni nije bila niti kutija šibica. Očito je strast za kazalištem učinila svoje, tim više što je slogan ovogodišnjeg FITS-a „Strast“. Ono što je još uočljivo na ovom Festivalu jest veliki broj gostiju (uz sudionike programa) što pretpostavlja i određenu financijsku podršku o čemu je direktor Chiriacu rekao : „Obično gradski proračun za kulturu iznosi 1%, možda 2% od cjelokupnog budžeta. Ovdje u Sibiu iznosi 12% i jedan je od najvećih na svijetu. Naša vizija i uspješno ostvarivanje vraća u gradski proračun 16% i FITS je po tome jedinstven.“
Prije odlaska na predstave 25. FITS-a , prošetat ćemo ulicama i trgovima, no zanemarit ćemo veseljake koji su se stalno htjeli grliti, leptire na štulama, oskudne odjevene plesačice, Indijce s gajdama i mažoretkinje uz sanremske šlagere... Dva vrlo zanimljiva i dobro osmišljena događanja na Trgu Habermann koje sam uspjela vidjeti na početku FIST-a (8.-12.6.2018.) bili su „Nogomet i cirkus“ i „Iza zida“. Kao što već naslov daje naslutiti, u prvoj izvedbi se može uočiti veza između nogometa i cirkusa – Facundo Molina kao Mencho Sosa radi čuda s loptom, uvijek vedar, brz i duhovit. Ono što kod ovog izvođača, osim spretnosti i maštovitosti, silno cijenim jest, da ne izlaže ruglu djecu (pogotovo djecu) i odrasle koje nespremne izvlači iz publike – kada se i šali na njihov račun, to je blago i bez zloće.
Trilogija „Behind the Wall / Borderline / Wheeze –the Wind of Change“ bavila se aktualnim problemima kroz crtež, ples i suvremeni cirkus. Kako je od sva tri dijela (prilično labavo povezana, pa čak i nerazumljiva) samo prvi naslovljen „Iza zida“ (produkcija TNRS) logična i zaokružena cjelina, zadržat ću se samo na njoj. Izvođači Diana Fufezan i Ali Deak u koreografiji Adriane Barza – Carstea i uz glazbu Claudie Urse dočaravaju svijet prognanika, neželjenih i prepuštenih samima sebi – kada prilaze publici pružajući im ruku, zapravo su već pomireni s odbijanjem... Jednako važan sudionik ove izvedbe jest izuzetno poznati i cijenjeni likovni umjetnik Dan Perjovschi (1961.) iz Sibiua. Prepoznatljiv po svojim crtežima koje u pravilu crta po zidovima (najpoznatijih svjetskih galerija i muzeja, ali za potrebe predstave na zidu iza Kazališta „Radu Stanca“) vizualno nalik stripu uz sadržaj koji na precizan i beskompromisan način sadrži političke komentare, Perjovschi i ovom prigodom priča priču o emigrantima koji nikada nisu stigli na željenu obalu... Spomenuti dvadestminutni performans na logičan i duboko uživljen način pripovijeda o nečemu što svi znamo i pomalo prestajemo mariti jer se čovjek na sve vremenom navikne, pa i na nesreću, osobito tuđu. Usput spominjem kako se ovaj zid nastavlja na „Zidne novine“, veliki crtež Dana Pjerovschog uz samo kazalište i na kojem sam, pri kraju dana odlazeći na počinak, vrlo osobno shvaćala rečenicu „I am not exotic, I am exhausted“.