Tabajući duž savske obale uz koju se proteže nikada dovršena, mada sjajno zamišljena (Ratko Petrić 1941.-2010.) Aleja skulptura, razmišljala sam kako Pogon Jedinstvo pruža mogućnost autorima za koje nema alternative... Jedna takva, mala, hrabra i nadasve aktivna osoba jest performerica Vesna Mačković – možda nisu sve njezine akcije dopadljive i razumljive, ali entuzijazam kojim pristupa radu, pokretačka motivacija koju budi kod svojih suradnika i izvrsna atmosfera koja se rađa u njezinim projektima, vrijedna je svake pažnje!

I zato nastojim dolaziti na njezine predstave/projekte jer sam nakon toga uvijek malo bogatija... kao da mi ona i njezin tim podare malo svoje ljubaznosti, hrabrosti i energije. Nekako tako sam se osjećala i nakon izvedbe „kazališne predstave za smak svijeta“ (31.5.2018.) „Tko je  brži?“.  Bilo je tu praznih boca, romobila i dućanskih kolica, invalidska kolica (koja sam vidjela simbolički, a ne uporabno) i električna gitara...

Filip Sučić svirajući električnu gitaru i Vesna Mačković kompjuterom i glasom proizvodili su glazbenu kulisu (ma nije to bila kulisa, to je bio istinski protagonist) dajući cijelom zbivanju poseban ugođaj. Luka Barešić, Lana Bitenc i Ida Fučić nudili su nam razne ljudske manifestacije (nije slučajno na njihovim licima bila i svinjska njuškica): od izvrsne  religijske scene koja završava „prepucavanjima“, udaraljkaške seanse, neonacističkih pozdrava i suludih kupovanja uoči Božićnih blagdana – sve je to prepoznatljivo i neupitno – i to je ono zastrašujuće! Ludilo postaje obrazac ponašanja, postaje „normalna“ stvar, a ono što je  prirodno i kako bi trebalo društvo funkcionirati, postaje iznenađujuće i podvrgnuto podsmijehu. 

Ne znam jesam li „pohvatala“ sve što su mi htjeli reći i pokazati – znam samo da sam se vratila kući duž savskog nasipa, zadovoljna načinom kako je ova četveročlana ekipa  narušila bešćutni svemir naše svakodnevice.