Posljednja ovosezonska premijera (11.5.2018.) zagrebačkog Dramskog kazališta „Gavella“ jest drama „Slikari rudari“ Leea Halla (1966.) u režiji Sama M. Streleca (1966.) temeljena na djelovanju Ashingtonske grupe (osvrt na izvedbu 1.6.2018.)
Skupina rudara (i njihovih znanaca) iz Ashingtona u sjevernoistočnoj Engleskoj odlučuje se, kao dio doškolovanja, slušati sadržaj pod nazivom „Pristup umjetničkom djelu“ o čemu će im govoriti slikar Robert Lyon. Budući da su njihovi „jezici“ prilično različiti, odnosno jednostavni ljudi ne razumiju baš sve o čemu Lyon govori, on se odlučuje na drugačiji pristup: potičući ih da se sami okušaju u umjetničkom činu („Slikajte, crtajte bilo što. Vi sami“) i analizom njihovih vlastitih djela on im nastoji otkriti svijet umjetnosti (svaka sličnost s Hlebinskom slikarskom školom i Krstom Hegedušićem tridesetih godina 20. stoljeća sasvim je slučajna).
Njihovi redoviti sastanci (od 1934.), slikanje i analiza slika pokazuju da se radi o zanimljivim i darovitim autorima, a zahvaljujući Lyonu oni počinju izlagati, za njih se zainteresiraju kolekcionari i takozvana Ashingtonska grupa ostaje aktivna pola stoljeća. Za to vrijeme pratimo ne samo njihove uzajamne, vrlo duhovite rasprave, već i dvojbe o svrsi umjetnosti i važnosti u njihovim životima: posebice kada najdarovitijem od njih, Oliveru Kilbournu, bogata kolekcionarka ponudi stipendiju tj. mogućnost da napusti svoj posao rudara i posveti se isključivo slikanju. Upravo ta epizoda izvrsno opisuje situaciju rudara-slikara: njima je jednako važno da se druže i žive u vlastitoj zajednici, kao i da slikaju – Oliver odbija primamljivu ponudu jer bi prihvaćanjem postao nešto njemu nesvojstveno, a i pomalo je nepovjerljiv prema svojoj dobrotvorki (što se pokazuje točnom procjenom).
Strelec laganim ritmom „pušta“ razvoj situacije, tako da glumci imaju vremena razvijati zadani lik, a scene u kojima rudare pratimo u njihovom umjetničkom radu izmjenjuju se s njihovim rudarenjem, vješto prikazano crvenom rasvjetom (tamni rudnici). Jednostavna scenografija (Strelec) dočarava dvoranu u kojoj se okuplja Ashingtonska grupa, unutrašnjost i perivoj dvorca lady Sutherland, kao i izložbenu dvoranu (svjetlo Zdravko Stolnik, audio i video materijal Christian Kanazir), dok je Marita Ćopo odjećom izvrsno naglasila status i karakter pojedinog lika.
Koliko god tekst svojom kvalitetom održava napetost gotovo trosatne predstave (uz lagani pad nakon pauze), ipak najvrijedniji dio su glumačke kreacije „slikara“: svadljiv i pravičan George Brown (Dražen Kühn), senzibilani i darovit Oliver Kilbourn (Đorđe Kukuljica), prgav i nepokolebljiv Jimmy Floyd (Franjo Dijak), nesiguran i zbunjen Mali (Filip Križan) te socijalno osviješten i borbeni Harry Wilson (Ranko Zidarić) predvođeni svojim mentorom Robertom Lyonom (Hrvoje Klobučar). Svaki pojedini lik osmišljen je duhovito i učinkovito, uvjerljiv na način istinskih kreativaca – uzajamni rad redatelja i glumaca, uz nesumnjivo inspiratvan tekst, stvorio je prave glumačke dragulje (bez iznimke).
Anja Đurinović Rakočević kao nesuđeni slikarski model Susan svojom je minijaturom duhovito „potaknula“ reakcije slikara, dok Anja Šovagović Despot kao bogata sakupljačica umjetnina i Siniša Ružić kao Ben Nicholson, poznati slikar apstraktnih slika (i pauzmajstor, odnosno zabavljač za vrijeme pauze – nejasna, mada prilično zabavna epizoda) pokazuju naličje tržišta umjetnina, odnosno ukazuju kako je postojanje Ashingtonske grupe više od same umjetnosti – to je način života.
Lee Hall pretvorio je istiniti događaj u uspjelo književno djelo, Samo M. Strelec i glumački ansambl DK „Gavella“ pretvorili su ga u odlični kazališni čin.