Glumac Predrag Ejdus (1947.) još uvijek predstavlja mamac za publiku, kako u rodnom Beogradu tako i na bilo kojoj pozornici na kojoj gostuje, čemu smo imali prilike svjedočiti u listopadu 2017. kada je nastupio u zagrebačkom HNK-u u Pirandelovoj drami „Tako je (ako vam se tako čini)“ u režiji Jagoša Markovića. On je glumac s velikim slovom „G“ i ne preza nastupati kako u prestižnim kazalištima tako i u „malim produkcijama“ (što je dokumentirano na izložbi „Predrag Ejdus, čarobnjak scene“ postavljenoj u Muzeju Narodnog pozorišta u suterenu spomenutog kazališta u središtu Beograda od ožujka do svibnja 2018.).
Usput spomenimo da uz ovaj Muzej, u Beogradu postoji i Muzej kazališne umjetnosti (pozorišne umetnosti) Srbije smješten u prizemnici koju je 1836. sagradio svinjarski trgovac Miloje Božić. Pogledamo li prema Ljubljani i tamo imamo dva muzeja posvećena kazalištu: Lutkovni muzej (Muzej kazališta lutaka) i Slovenski gledališki institut – Gledališki muzej (Kazališni muzej), dok pri Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta (Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU) u gornjogradskoj palači Narodnog doma u Zagrebu postoji samo jedna dvorana s povremenim prigodnim izložbama (prema kojima se HAZU odnosi poprilično maćehinski).
Cijeli ovaj uvod zapravo je pristup tragikomediji „Hor bečkih dečaka“ (premijera prosinac 2016. Teatra carte blanche) koju je prema tekstu Miroljuba Nenadovića adaptirao i režirao Irfan Mensur, koji u njoj nastupa zajedno s Predragom Ejdusom i Bodom Ninkovićem (Pozorište „Slavija“, 9.5.2018.).
Sitni kriminalac Džoni (Ninković) osigurao je dvojici sunarodnjaka, ekonomskim emigrantima u Beču, Aci i Vuletu (Ejdus i Mensur) opskurni podrumski stan s jednom posteljom u kojoj naizmjence spavaju, katastrofalno se hrane i pokušavaju se prilaoditi mizernim uvjetima života. Pri tome, dakako, puno razgovaraju i koliko god je situacija strašna, obilje duhovitih rečenica održava atmosferu predstave između tuge i smijeha (poput primjerice komentara o stambenim uvjetima: „Svaka je kuća etno kuća – nema vode, nema struje...“ ili o manjkavom erotskom životu: „Najnezaboravnija seks poza: ja na leđima, gore nitko.“). Tako se izmjenjuju nostalgična razmišljanja sa svakodnevnim praktičnim potrebama, bez perspektive i nade, bez pomaka prema boljem...
Ključna scena je zajednička proslava Nove godine, kada sva trojica pjevaju nekadašnje jugoslavenske šlagere (od tuda naslov) – žal je to za prošlošću, mladošću, domom, ljubavi – svime onime što im Beč neće darovati. Uz Radetzky marš Aca se odlučuje za povratak... jer svugdje je strašno i beznadno, ali možda je doma lakše?!
Predstava „Hor bečkih dečaka“ ne predstavlja nikakvu tekstualnu ili režijsku posebnost, ali izvrsna gluma, posebice Predraga Ejdusa, ne dozvoljava niti trenutak predaha – prati se očima, ušima i srcem.