Nije sve što je dosadno ujedno i pametno – moja je česta misao dok sjedim i uzdišem u mraku gledališta. Ne mora niti zabavno biti pametno, ali to se nekako podrazumijeva – čim se cerekaš, nisi baš od velikih misli („Tko se bez razloga smije, taj pametan nije“ ili „Stulti est sine causa ridere“ (lat.) da zvuči nerazumljivije/pametnije). Ako nešto proglasiš smiješnim, odmah je etiketa ona gornja. No, ako je satira, ironija, komika s odmakom i slično – e, onda može.

Samo se prisjetite koliko ste se puta našli s prijateljima i smijali do iznemoglosti (možda u zadnje vrijeme više ne?), a da nije bilo niti uzvišenih misli, niti katarze – a bili ste dobro, zadovoljno, opušteno...šašavo?! Tako nešto otprilike radi Kerekesh teatar (ne dajte se zavarati) čiju jezgru čine glumci Ljubo (1960., hoće on i pisati i režirati i producirati) i Jan (1987.,voli on i zapjevati) Kerekeš, koji su, možda zaključili (to je moja proizvoljna konstrukcija i vlastita misao) „da glumci koji ne glume, nisu glumci“, pa glume stalno i svugdje. Vole oni organizirati Tjedan smijeha u Varaždinu, a na novozagrebačkoj Sceni Travno od 25.-27. travnja 2018. održani su 3. Dani smijeha s predstavama „Dimnjačar“,  „Ljubaf“ i „Pokopaj me nježno“ (o izvedbi 27.4.2018. je ovaj tekst). 

U novouspostavljenom pogrebnom poduzeću „Pokopaj me nježno“ koju vodi Marjan Puh (Ljubo Kerekeš tekst, režija, scenografija) njegov asistent Pero (Jan Kerekeš) prima  buduće grobare koji se javljaju na natječaj: gluhonijemi Miljenko (Mijo Pavelko), slastičar Izmet s Kosova kojem je izgorjela slastičarna (Goran Koši), fizioterapeut Robert  (Matko Knešaurek) i Bosanac Meho (Draško Zidar). Oni koji znaju varaždinsku, odnosno virovitičku kazališnu scenu spomenute glumce najbolje pamte kroz njihove humorističke uloge, dok Knešaureka mahom znaju preko televizijskih nastupa (za razliku od mene, ali sam zato otkrila da je završio  Studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku).

Budući da je svaki lik iz druge etničke sredine, imamo priliku čuti pravu lepezu dijalekata i žargona (međimurski kajkavski, urbani albanski, bosanski  „uljuđen“ u Sloveniji, obrazovani hrvatski standard) pa i prilično vještu imitaciju znakovnog  jezika. Neka su opažanja prilično duhovita (nikakva novost, ali čovjeka veseli) poput onog da je na pogrebu „više pijanih nego žalosnih“, da se poznati kolač „Međimurska gibanica opče ne giba“, standardna zafrkancija na račun visokih ljudi (Knešaurek) „Šta ima gore?“, „Pretežno oblačno“, da  „Ne postoji više BiH, nego samo Bosna, jer se Hercegovina preselila u Zagreb“, kao i „poznati“ animozitet  stanovnika na obje obale Drave... što sve skupa možda djeluje banalno, ali dok gledate ove veseljake na sceni, prestanete misliti o „uzvišenosti literature“!

Ono što je naglašeno u međusobnom odnosu likova jest izuzetna susretljivost i uvažavanje razlika (homoseksualnost, hendikepiranost, čudan smisao za humor), tako da njihova dobronamjernost upravo natapa publiku... Ideja vlasnika pogrebnog poduzeća jest kulturno-umjetnički program uoči pogreba, pa uz glazbu (Davor Bobić) plesnog koraka (Draško Zidar) odjeveni poput anđela uz prigodnu Robertovu recitaciju četvorica grobara, uz Pavelka u lijesu (morate vidjeti zašto je to urnebesno), pripremaju se za stvarni ukop – ukratko imaju generalnu probu (u općoj estradizaciji, nema razloga da se izuzmu ovakvi tužni i intimni trenuci ). I da završim na razini ozbiljne literature - mada se nitko nije našao da razdraganoj publici kaže onu čuvenu Gogoljevu opasku: „Kome se smijete?  Sebi se smijete“, ipak je ova predstava upravo to. Bez obzira, što su svi oni kao i svi mi, pomalo šašavi.