Većina teorijskih napisa o dramskom spjevu „Peer Gynt“ (praizvedba 1876.) norveškog dramatičara Henrika Ibsena (1828.-1906.) počinje riječima Peerove majke Ase: „Peer, ti lažeš“ (prozni prijevod Tomislava Ladana, NZMH, 1981.) kako bi se čitatelja uvelo u lik i postupke ovog sanjara, prevaranta, romantika i čovjeka koji je živio na svoj način (Ljevač pucadi: „Biti svoj ubiti sebe sama znači“). No, predstava „Peer Gynt“ u prijevodu Miše Grundlera i režiji Erika Ulfsbya (dramaturzi Carl Morten Amundsen i Sanja Ivić, autori adaptacije teksta E.Ulfsby i C. M. Amundsen) postavljena u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (20.4.2018.) ne samo da počinje drugačije, nego su izostavljene brojne „egzotične“ scene uz osjetno promijenjen redoslijed zbivanja, tako da prateći izvedbu, neprestance vrebamo razdvajajujući napisano i inscenirano. Dakako, nema u tome nikakve zamjerke, jer su odabrani prizori oni najpoznatiji, što znači da su najčešće izvođeni...
Režijska ideja uprizorenja nudi prisjećanje starog Peer Gynta (Siniša Popović) na protekli život koji se prikazuje kroz njegove karakterne inačice, pa tako imamo Peera sanjara (Silvio Vovk), Peera lagodnika (Nikša Kušelj), Peera brodolomca (Slavko Juraga), Peera princa trollova (Ivan Colarić), Peera odgonetača zagonetaka (Luka Dragić) i Peera zavodnika (Filip Vidović), svi odjeveni u bijele kombinezone (Ingrid Nylander) kako bi se sačuvalo jedinstvo njegovih različitih postupaka. Tako on, primjerice, bezobzirno otima nevjestu (Ivana Boban, Ingrid: „Zaveo si me“, Peer: „Orna si bila“) koju potom ostavlja i mada žudi za nevinom Solveig (Luca Anić) boji se posegnuti za njom. Ono puteno i čulno sadrži svijet trollova (mitološka, često opaka bića) u kojem se Peer dobro snalazi oženivši se Ženom u zelenom (Nina Violić), ali nedorastao njihovim moćima, istovremeno je dobitnik i gubitnik.
Nina Violić vrlo dobro osmišljava lik trollice potpomognuta izvrsnim „nakaradnim“ kostimom (viseće grudi su ono čega se svaka žena boji prolaskom godina), od Peerovih karakternih oblika najčvršći i najuvjerljiviji je Ivan Colarić, dok je Nikša Kušelj izvrstan kao groteskno dijete-troll. Ostali likovi kao da nisu imali prostora da se razmašu, a slično mogu reći i za Kseniju Marinković (Peerova majka), Lanu Barić i Vanju Matujec – svi oni jesu tu, nešto nam govore i u nešto nas uvjeravaju – ali gdje su doista?
Ipak, ima jedan lik, jedna fino iscizelirana uloga – Ljevač pucadi Alme Price. Krhka figura odjevena u crno pojavljuje se kao usud (smrt) progoneći Peera zbog njegova neuredna života – ako ne dokaže da je živio ispravno, čeka ga „žlica za taljenje“. Naime, Peer tvrdi za sebe „Ja sam luda u najgorem slučaju, / no nisam teški grješnik,to svi znaju“ (mada znamo da je skrivio kuharovu smrt u brodolomu)...
U najavama ove predstave najviše se govorilo o novim tehnologijama zvuka (Amund Ulvestad) pa su tako oblikovani „zvučni kostimi“ koji su težili usklađivanju pokreta i pratećeg zvuka – budući da su bili sinkroni, očito je taj dio predstave uspješno ostvaren (zajedno s glazbom Mitje Vrhovnika Smrekara). Uz nekoliko paravana i arhitektonskih komponenenata (most, kuće – odlična ideja s elastičnim trakama koje omogućuju prolaz glumcima) , scenografija je osmišljena kroz projekcije (Arne Nost, Reider Richardsen) što djeluje vrlo upečatljivo i učinkovito (asocijacija na Fabrizia Plessia) ostvarajući ugođaje šuma i slapova, ulazeći u svijet trollova i sfinge, nudeći žudnju i smrt...
U mojoj projekciji lik Peer Gynta je čvrst i samostalan, njegovi postupci pomalo opaki (uz izuzetak odnosa s majkom i Solveig) i cijela izvedba energična, tako da mi ova izvedba, pomalo mlaka (bi-ne bi), iako vizualno doista lijepa, ne govori o razlozima silne popularnosti ovog djela (a sjećam se, bilo je to...).