Sumnjam da su gledatelji premijerne izvedbe predstave „Stilske vježbe“ francuskog književnika Raymonda Queneaua (1903.-1976.) u prijevodu i adaptaciji Tonka Maroevića i redatelja predstave Tomislava Radića u Teatru ITD 19. siječnja 1968. bili svjesni da prisustvuju rađanju legende...
Predstava o banalnom događaju ispričana na 99 načina dobila je svoju zagrebačku inačicu smještenu u tramvaj broj 11: pripovjedač, putnik u nakrcanom tramvaju (kako nekada tako i danas, jedan od „najgužvastijih“ zagrebačkih tramvaja) opisuje svađu mladića čudnog izgleda sa starijim suputnikom. Nastavak priče odvija se na ulici ispred zgrade glavne pošte u Jurišićevoj ulici, gdje pripovjedač zatiče mladića u razgovoru sa znancem o razmještaju dugmadi (gumba) na svojem ogrtaču...
U prvoj postavi nastupili su Pero Kvrgić (1927.) i Mia Oremović (1918.-2010.) koja ubrzo izlazi iz podjele i godine 1970. zamjenjuje je Lela Margitić (1941.). Pomalo blentava priča, zahvaljujući prepoznatljivim mjestima i vrhunskoj glumi, prestaje brojati izvedbe (oni stariji zacijelo se sjećaju Janje koja je svakog 19. siječnja nakon izvedbe u Teatru ITD donosila tortu!) i počinje brojati desetljeća. Tu je predstava „imala sreću“ da ju je preuzeo Planet Art nakon „perturbacija“ u njihovom matičnom kazalištu, pa je tako nizom akcija 2008. obilježena četrdeseta obljetnica igranja: sudionici su se provozali „jedanaesticom“, tiskana je monografija i predstava je uvrštena u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava s istom glumačkom postavom.
Najavljeno obilježavanje pola stoljeća nije se posrećilo zadanog datuma, ali serija proljetnih izvedbi puni dvorane i glumcima se plješće od srca (25. travnja 2018. Kazalište Mala scena). I nikoga nije briga što se Kvrgić ne može sjetiti neke rečenice (tu je uvijek šarmantna Lela) i nikome nije važno što možda neka riječ nije pravilno izgovorena i nitko ne gleda predstavu – svi gledaju legendu. Mislili smo da se hrvatskom glumištu ne može dogoditi da vrhunski „proizvod“ preživi sve nedaće i da raduje tri naraštaja gledatelja.
I ponovo moram podsjetiti na prekrasan čin koji se odigrao početkom srpnja 2016.u sklopu 5. Kotar festa, kada je ovaj mali i živahni kazališni festival (na prijedlog Sanjina Rožića) u Delnicama otvorio Kazališnu scenu „Pero Kvrgić“ – uz izvedbu „Stilskih vježbi“ , naravno.
Možda nije racionalna, ali je duboko emotivna moja želja da nam „Stilske vježbe“ još opstanu – makar govorila samo Lela, a Pero samo „mrdao“ obrvama...