14. VIRKAS (Virovitički kazališni susreti) počeo je 9. veljače 2018. premijerom Hofmannstahlovog „Svatkovića“ u režiji Sama M. Streleca (Olginu kritiku pročitajte ovdje) i završio 11. ožujka 2018. premijerom (praizvedbom) predstave „Bijela kuga“, koju je prema romanu Dubravka Habeka dramatizirala Beatrica Krubel i režirao Robert Raponja (najavu predstave pročitajte ovdje).
Habek (1965., po zanimanju specijalist za porodništvo i ginekologiju) svoj roman (Naklada Pavičić, Zagreb, 2014.) smješta u selo Ciglenicu (željeznička stanica Belovar) pri kraju 19. stoljeća, kada u službu dolazi izučena mlada primalja Elizabeta Schwarz (1877.).
Elizabeta se otputila iz velikog grada (Klagenfurta) i prilično je užasnuta uvjetima života na selu. Seljani su u početku prema njoj nepovjerljivi (premlada je!), no ona se bespoštednim radom i prirođenom ljubaznošću pomalo udomaćuje. Broj živorođene djece se povećava jer ona žene nastoji podučiti higijeni i potaknuti ih da pravodobno pozivaju primalju, a ne da se obraćaju raznim „babama koje se bave coprarijama“.
Pojam „bijele kuge“ odnosno depopulacije ovdje se prati kroz loše izvedene pobačaje koji rezultiraju sepsom, nestručne zahvate prilikom porođaja (coprnice), prljavštinu odnosno primitivizam koji odnose živote majki i djece. Elizabeta svoju profesiju počinje doživljavati kao misiju pa se odbija vratiti u grad gdje bi imala „normalne“ uvjete života. Budući da je obrazovana osoba, druži se s učiteljem i svećenikom (u predstavi ostaje samo svećenik), a roman je strukturiran kao prikaz brojnih poroda (više ili manje uspješnih). Iako „ništa ljudsko nije mi strano“, malo je neobično da se Elizabeta upušta u ljubavni odnos sa svećenikom (to je u suprotnosti s njegovim radnim mjestom pa je, dakako, tajno) jer roman odiše njihovom moralnošću i predanosti pozivima kojima se bave.
Predstava „Bijela kuga“ nastala je suradnjom Kazališta Virovitica (Blanka Bart) i Umjetničke akademije u Osijeku (svi ostali), čime je mladim glumcima pružena mogućnost javnog profesionalnog nastupa. Budući da je u Hrvatskoj broj rođenih svake godine manji od broja umrlih osoba, očito je da se o „bijeloj kugi“ može govoriti s punim pravom pa mi je doista nejasno zašto se o tom problemu govori u okviru seoskih uvjeta u 19. stoljeću kada bi, po mojem mišljenju, bilo puno zanimljivije razmatrati razloge drastičnog smanjenja stanovništa u gradskoj sredini početkom 21.stoljeća! Napokon, na selu se još uvijek rađa više djece nego u gradu (uz uvjet da selo nije devastirano ili napušteno).
Scenograf Krešimir Tomac osmislio je scenu koja ujedinjuje crkvu (klupe i vitraj), blagovaonu u župnikovoj kući (ujedno kuće raznih rodilja kojima zalazi Elizabeta) i malu izbicu (kojoj nisam razotkrila svrhu). Elizabeta se pojavljuje na pozornici usporedno u dva životna razdoblja: kao mlada primalja koja dolazi u selo (Katica Šubarić) i kao zrela žena (Blanka Bart) koja se sjeća minulog života i svojem sinu (Vedran Dakić), povratniku iz Prvog svjetskog rata, otkriva tajnu njegova rođenja (otac je svećenik Juraj - Luka Stilinović, a ne njezin zaručnik Wolfgang - Matko Duvnjak Jović).
Osim četiri ključna lika, pozornicom se kreću seoske žene, rodilje, nedoučene primalje – cijela galerija uglavnom ženskih likova (ipak se radi o rađanju!) pa kako je riječ o homogenoj skupnoj izvedbi, evo ih sve pobrojane redom kao u kazališnom programu: Selena Andrić, Anna Jurković, Rea Kamenski-Bačun, Monika Lanšćak, Lucija Subotić, Tena Pataky i Magdalena Živaljić Tadić (uz Domagoja Ivankovića, muža jedne od rodilja).
Larisa Vukić odjenula je žene očekivano u tamne haljine, osim obje Elizabete koje su u zelenim haljinama (svjetlija za mlađu odnosno zagasitija za stariju verziju), dok su vojnici i svećenik u propisanim odorama. Marijan Čavar tokom cijele predstave svira svoju klavirsku glazbu na pozornici, dok je scenski pokret osmislila Sanela Janković Marušić.
Iako je po mojem sudu predstava „Bijela kuga“ glumački, vizualno i glazbeno na visokoj profesionalnoj razini, ne mogu se nikako odlučiti bavi li se sudbinom mlade obrazovane žene u primitivnoj sredini ili uvjetima nastanka „bijele kuge“, kako sugerira naslov (koji su u prikazanom obliku danas ipak uglavnom nadvladani).